Hramski zastor

Hramski zastor

Pogledi: 133
0 0
Read Time:3 Minute, 19 Second

I gle. Hramski se zastor razdera na dvoje, od vrha do dna. Matej 27:51

Nakon što je Gospodin na križu rekao: SVRŠENO JE i u ruke Očeve predao svoj duh, povika jakim glasom i ispusti dušu.
Ne stoji zapisano što je bilo u tom uzviku, no zapisano je da je bio snažan i sigurno je u sebi nosio duh pobjede.

Gospodin Isus nije umro kao svaki drugi čovjek, koji umire u krajnjoj slabosti zbog potpune iscrpljenosti, već u trijumfalnoj pobjedi, jer Njegova smrt za nas to i jeste bila: pobjeda nad grijehom, smrti i Sotonom, koji je upravo tada izgubio vlast nad svim narodima svijeta.

Rimski vojnik podno križa, sve je pomno promatrao i vidio je već mnoge smrti, ali ono što je mogao uočiti u vezi Isusa, kod njega je izazvalo pozitivan šok i vjeru, pa je izjavio: Ovaj čovjek uistinu bijaše Sin Božji!

Vrhunac svega, upravo je bio snažan uzvik na kraju – usklik pobjednika, koji je nadvladao sve prepreke i pobjednički došao do cilja svoje zemaljske misije i nebeskog poslanja.

Što je poanta svega?
Što je Gospodin podnio svojom mukom i smrću za nas?
Samo se podsjetimo, kako je Adam kroz pad u grijeh neposlušnosti izgubio blizak odnos sa Bogom.
Isus – naš Gospodin, svojom ga je smrću za nas obnovio i ponovo učinio mogućim.

Grijeh je bio ponor – provalija između čovjeka i Boga, a Gospodin je svojom smrću premostio taj ponor i stvorio Put povratka u zajedništvo sa Nebeskim Ocem.

Ono što nije bila u stanju niti jedna religija na svijetu, On je učinio kroz svoju smrt na križu, za nas.
Propisane žrtve u Starom zavjetu omogućavale su samo odgodu Božjeg suda i pokrivale su ljudske prijestupe, ali nikako nisu bile sredstvo opravdanja, dok nije došao Jedan koji je bio bez grijeha i koji je svojom smrću uništio njegovu silu – čak i sam spomen da smo griješili.

Stari savez, koji je Bog preko svoga sluge Mojsija predao Starozavjetnom narodu Izraelu, nije omogućavao čovjeku prići u Božju prisutnost.
Samo jednom u godini Veliki svećenik, koji je ovdje slika Isusa Krista, jednom je godišnje mogao ući u Svetinju nad svetinjama, koja je opet samo slika Nebeskog svetišta, da prinese životinjsku krv, kao sredstvo pomirenja, za sebe i za narod.

Kada je Isus pobjednički uskliknuo i ispustio dušu, to je bio trenutak kada je krv, pravednog i prečistog Janjeta Božjega prolivena za nas, potpuno zadovoljila Božju pravednost i omogućila da svaki čovjek na zemljinoj kugli može doći u Božju prisutnost i ostvariti svoj osobni odnos sa Bogom, po vjeri u Isusa Krista Sina Božjega.

U Jeruzalemskom je hramu postojao debeli zastor, koji je dijelio svećenstvo, a napose ostali narod, od stvarne Božje prisutnosti.
Nepomiren sa Bogom, naravni griješnik, ne može ući u Božju prisutnost, a da ne pogine.
No, kada je Gospodin prolio svoju svetu krv za nas na križu, bio je načinjen Put.

Istog časa kada je Gospodin uz pobjednički poklič predao dušu – ZASTOR U HRAMU SE PODERAO NA DVOJE, SVE OD VRHA DO DNA.
Anđeli su izvršili Božju zapovijed i dali doznanja Izraelskom svećenstvu, da je otvoren Put za zajedništvo sa Bogom, za njih i za sav narod.
Oni to nisu razumjeli, jer baš oni su optužili Gospodina Isusa da se gradi Bogom, pa su ga stoga i predali Rimljanima i zato su ponovo zašili poderani zastor, ne primivši poruku, te nastavili sa svojom beskorisnom religijom.

Isto čine i sve religije svijeta – čak i kršćanske, koje stvaraju svoj vlastiti put i nikada ne ostvaruju ono bitno – zajedništvo sa Bogom, jer ne vjeruju da je Kristova žrtva savršena, dovoljna i zadovoljavajuća, pa stoga čine svašta – nešta, da bi umilostivili Boga, a On okreće svoju glavu od svih ljudskih puteva i upire svoj pogled prema onima koji u Isusu Kristu vide – JEDINI PUT K OCU.

Apostol Ivan to potvrđuje kada kaže: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u Njega ima život vječni.

* POUZDAJ SE U ISUSA – ON JE PUT.

Izvor: Novi Život

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0

Originally posted 2016-03-16 17:53:52.

Vjera