Bog je iscjelio mene i dao mi dar molitve za iscjeljenje drugih

Bog je iscjelio mene i dao mi dar molitve za iscjeljenje drugih

Pogledi: 145
0 0
Read Time:13 Minute, 36 Second

Autor: Jasna Weber

Zovem se Jasna. Imam 57 godina. U Crkvu Riječ Života došla sam početkom rujna 1996. godine i sve što me je zanimalo bilo je upoznati Boga: Ima li On nešto sa mnom i ja s Njim? Do tada je Bog za mene bio nešto imaginarno.

Ali onda sam čula poruku Križa i to sam prihvatila vjerom, s istinskom vjerom. Čula sam da je Bog pravedan, da nije pristran i sve to što sam čula o Njemu i što je On učinio, spoznala sam da to vrijedi i za mene.

Kada sam došla u crkvu nisam ništa znala o iscjeljenju, nitko mi nije govorio o iscjeljenju. Ali ta spoznaja križa, rana i krvi Kristove je u meni toliko bila snažna da sam rekla: ‘Ja to hoću! Hoću sve što meni pripada. Nisi Ti, Isuse, uzalud otišao na križ’.

Ono što me u tom trenutku najviše brinulo bile su moje bolesne noge i kičma. Kosti su me stravično boljele u dijelu između koljena i stopala (cjevanica, koljenična kost … ). Znala sam se ujutro probuditi s takvim bolovima kao da mi netko šarafi po kostima.

Tada bih ustala, popila jaku tabletu protiv bolova i tijekom dana još jednu. Što se tiče bolova u leđima, ne bih se mogla ustati iz kreveta. Prvo bih se savinuta podigla u sjedeći položaj i polako ispravljala da bih mogla ustati i izaći van iz sobe.

Tako sam se jednog jutra probudila i ustala iz kreveta da bih popila tabletu. No odjednom se u meni pojavio sveti bijes. Došle su mi misli: ‘E, nećeš više! Nije Isus uzalud otišao na križ za mene’. Točno su to bile moje misli. ‘Ja se neću više ovako patiti!’

Tada mi je bilo 38 godina. Do tada je za mene bilo normalno trpjeti takve bolove jer je slične bolove u nogama podnosila i moja mama. Razmišljala sam: ‘To je normalno – tako je imala moja mama, moja baka, tako ću isto i ja. Za koju godinu ću ići na terapije, u toplice’.

S tim sam se u potpunosti pomirila. Kičma i noge su me toliko boljele da tjedan dana prije nisam mogla pješice proći od Trga do Praške ulice (petstotinjak metara) – morala sam negdje sjesti. S 38 godina!

Rekli su mi da takve bolove u kičmi imam jer sam preboljela meningitis, dva puta sam bila punktirana i pri porodu sam primila epiduralnu anesteziju – to je jedna prilično agresivna injekcija u kičmu.

Možda je sve to bio uzrok – ne znam. To jutro kad sam se probudila i došla u kuhinju, ražestila sam se, udarila sam sebe po toj nozi i rekla:
‘E, nećeš me više boljeti U ISUSOVO IME!’

Tada sam doslovce čula glas: ‘Idi u spavaću sobu, sjedni na krevet i položi svoje ruke na noge’. I ja sam to napravila. Nisam uopće razmišljala da li to učiniti. Postupila sam u poslušnosti. Nisam se čak ni pitala što je to i od kuda je došlo. Napravila sam to poslušna kao malo dijete. U tom trenutku osjetila sam kao da se vatra s neba spustila na moje noge, kičmu, sve.

I tada sam čula onaj fenomenalni glas: ‘Od sada ćeš to činiti drugima’. Poslije toga me više nikada nisu zaboljele noge. Kičma me je još povremeno boljela.

Nekako je u to vrijeme u crkvu Riječ Života došao jedan gost propovjednik čijeg se imena ne sjećam budući da je sve to za mene bilo novo. Usred svoje propovijedi rekao je: ‘Nekome Gospodin upravo sada iscjeljuje kičmu’.

Stavila sam svoje ruke na leđa i osjetila toplinu i to je bilo to. Riješeno! Poslije toga sam osjetila da me više ne bole prsa. Imala sam strašne bolove u prsima do te mjere da nisam mogla obući ništa što me stezalo – koliko je to bilo bolno.

Išla sam na ultrazvuk, pa su me uputili na magnetnu rezonancu. ‘To je mastopatija, to su kvržice … ‘ Odjedanput sam bila zdrava! Nema ništa! Svaka bolest od koje sam bila oslobođena, samo bih odjednom osjetila da toga više nema, da je to nestalo!

Dva mjeseca nakon mog dolaska u crkvu organizirala su se Temeljna biblijska učenja. Odlučila sam ih pohađati i krenula sam! U sebi sam razmišljala: ‘Bože, ja o Tebi ne znam ništa. Sve što mi se pruža, želim iskorititi’. Moj muž je bio u panici:
‘Kako ćeš ići sama? Kako ćeš voziti? Pa, znaš da ne smiješ … ‘
‘Ja idem! Vozit ću polako, trideset na sat’. Tako sam krenula.

Kad sam se jednom prilikom vraćala s Temeljnih biblijskih učenja, bilo je to oko 21:30 sati: mrak, pljušti kiša, a ja shvatim da ja pjevam u autu, slavim Boga, da se vozim i da je cesta praktički nevidljiva. Nema straha!

Bilo je to još jedno od tih prvih snažnih svjedočanstava da sam ja u potpunosti oslobođena – da slobodno vozim po mraku, po noći.
Suprug me dočekao: ‘Gdje si ti? Jesi li živa? Kako si vozila?

Kao mlada djevojka imala sam paničan strah od smrti. Otkud mladoj osobi, u to vrijeme zdravoj, taj strah od smrti? Takva bi me panika uhvatila kad bih se ujutro probudila da bih počela razmišljati: ‘Ja hoću živjeti! Gle, kako je lijepo vani, kakvo prekrasno cvijeće! Ne želim umrijeti!’

Trebalo mi je neko vrijeme da se ‘dovedem u red’ i prestanem razmišljati o strahu od smrti. Kasnije sam shvatila otkuda je to došlo. Kao djevojčica od pet godina ‘za dlaku’ sam izbjegla da me kamion ne pogazi. I kao tinejđerica sam se utapala u bazenu i jedan me je čovjek u zadnji tren spasio.

Dobila sam razumijevanje da se taj strah od smrti uvukao u moj život kroz te događaje. Također sam imala panični strah od visine. Kad sam se trebala popeti na stolac, morala sam nekoga držati za ruku, a penjanje na ljestve nisam mogla niti zamisliti.

Jednom prilikom prijavila sam se za uređenje crkvenog prostora. Trebalo je staviti neke zavjese. Bila je to prostorija otprilike četiri metra visoka. Muškarci koji su tu radili rekli su mi: ‘Vi skinite zavjese, operite ih i ponovo vratite’. Popela sam se i počela raditi oko toga i shvatila da sam na visini, shvatila da me je Bog oslobodio straha od visine.

Prošle su dvije godine otkad sam počela dolaziti u zajednicu, bio je mjesec lipanj ili srpanj. Na putu do jednog odredišta postala sam svjesna da ne kišem, ne šmrcam, normalno vidim. Do tada su se, naime, u to doba godine pojavljivali simptomi alergije: crvrni nos, nadražaj u nosu, suzne oči, kihanje. Nisam mogla podnijeti da netko kosi travu ili pelud koja je letjela zrakom.

Tada sam živjela u zagrebačkom Cvijetnom naselju gdje se nalazi red topola. Nisam mogla prolaziti tim dijelom kada bih šetala psa. Živjela sam na drugom katu zgrade i kada bi kosili travu morala sam zatvarati prozore (danas sama kosim travu!) Tada sam shvatila da sam ja to proljeće i ljeto prvi puta bez poteškoća i posljedica alergije!

Moje zdravstveno stanje se iz dana u dan poboljšavalo i simptomi su nestajali jedan za drugim. Shvatila bih: ‘Aha, ja tih problema više nemam! Hvala Bogu! Otišlo je! Zašto? Zato što je u meni na djelu bila čista djetinja vjera i ustrajnost da se družim s Bogom, da Ga upoznam, vidim što On ima za mene, da Mu služim prvenstveno.

Što ja mogu učiniti za Tebe?

Prvi put kad sam došla u crkvu pitala sam Gospodina: ‘Ako si Ti toliko puno učinio za mene i ovaj narod, što ja mogu učiniti za Tebe?’

A kako sam znala da ništa ne znam, pomislila sam: ‘Mogu raditi rukama! Tako mogu pridonijeti za ovaj Dom!’ Počela sam čistiti WC-e. Kad je suprug čuo, rekao mi je: ‘Ti si moja žena! Nećeš čistiti zahode!’ Tako sam počela nabavljati što je potrebno za čišćenje i higijenu. Sve čega sam se sjetila, toga sam se prihvatila.

Ne što mi je bilo ponuđeno, već ono gdje sam vidjela potrebu, a prepoznala da ja tu mogu pomoći. Odbila sam raditi s ljudima, nisam htjela biti voditelj. U mom sekularnom poslu upravo je to bio opis mojih radnih zadataka – rad s ljudima. Znala sam koliko je teško i što sve to nosi.

Danas s 57 godina, osjećam se zdravije, mlađe i svježije u fizičkom i psihičkom području svog života nego s 20 godina. Potpuno sam oslobođena od svega što me tlačilo! Prije sam se budila s tjeskobnim brigama, danas se budim s pjesmom slavljenja! Ne mogu a da se ne sjetim svog prvog dolaska u crkvu s 38 godina, kada sam morala svako malo sjesti, a sada, s 57 godina mogu skakutati, plesati u slavljenju dva sta na našim veselim sastancima!

Kada sam prvi put došla u crkvu imala sam toliko bolesne noge i kičmu da nisam mogla stajati za vrijeme slavljenja. Dugo je trajalo, svi su stajali, a ja sam morala sjesti. Kad sam sjela, osjetila sam jednu fantastičnu ugodu – kao da sam sjela u neku pernatu fotelju. Zatim sam ponovo ustala jer mi je bilo neugodno, svi drugi slave Boga, a ja tu sjedim?!

Ponovo sam imala bolove u kičmi, nisam mogla stajati, nisam mogla niti pet minuta biti na nogama na mjestu. I kičma i noge zajedno su me boljele.
I ponovo sam sjela u pernatu fotelju. Okretala bih se oko sebe i pitala se kakve su to stolice, a bile su to obične crvene konferencijske stolice.

Kad po prvi put dođeš nekamo, malo se osvrneš oko sebe i promatraš što se događa, kako sve izgleda. Kad sam pogledala prema gore vidjela sam prekrasnu srebrnu prašinu kako se spušta prema dolje. Pomislila sam u sebi: ‘Kakav to light show imaju ovdje?!’

Vidjela sam obične lampe, ali sam mislila da odnekud sa strane puštaju nešto … Bocnula sam svoju sestru u rebra i pitala je: ‘Što to svijetli gore? Što to puštaju?’ Ona mi je odgovorila: ‘To ti je Bog’. A ja sam u sebi razmišljala: ‘Zar tako Bog izgleda?!’ To je bio moj prvi doticaj s Bogom i shvatila sam da Bog želi da tu budem.

Nisam se nikome usudila reći riječi koje sam čula od Boga: ‘Od sada ćeš to činiti drugima’. To mi se činilo preveliko za mene. Ipak, nakon završene Biblijske škole, pastor me pozvao da molim za potrebe ljudi na kraju službe.

Nisam znala kako, sva sam se tresla. Kad sam se pomolila za prvu osobu, pobjegla sam na svoje mjesto, da bi redar došao po mene i pozvao me da se vratim i nastavim moliti za ljude. U sebi sam molila: ‘Bože, ne želim ništa od tijela, ništa što je od mene! Ti djeluj!’

Nakon te službe prišla mi je jedna sestra iz crkve i rekla da ju je nakon molitve, kad sam na nju položila ruke, Bog iscijelio od bronhitisa. Pitala sam je kako zna da sam baš ja bila ta koja je molila za nju, jer su tu bili i neki drugi ljudi. Potvrdila mi je kad sam joj pristupila da je osjetila takav snažan Božji doticaj. U sebi sam pomislila: ‘Pa možda ipak ima tu nešto!’ Bilo je to prvo svjedočanstvo o iscjeljenju neke druge osobe.

Zatim, moj suprug bio je teški bubrežni bolesnik. Imao je s vremena na vrijeme recidive bubrežnih kamenaca. Imao je četiri klasične operacije na kojima su mu izvadili kamen veličine dva puta dva centimetra.

Jednom smo bili na moru i za vrijeme našeg boravka, ponovo je imao napadaj bubrežnog kamenca. Kada krene ta vrsta napada, počinje se širiti panika. Lako je u Zagrebu gdje su bolnice blizu: sjedneš u auto i odvezeš se na hitan prijem. Ali na moru, u jednom malom mjestu … Nisam znala što ću, kud ću?! Počela sam moliti i nisam baš nešto predugo molila, bilo je tri sata u noći, a ja sam bila umorna, spavalo mi se.

Nakon molitve moj je suprug legao na kauč i zaspao. Ja gledam u njega, a on spava kao beba. Nakon nekog vremena se probudio i počeo govoriti: ‘Bolit će me, bolit će me!’ Međutim, ništa ga nije boljelo i od tog dana više nikad nije imao recidive niti bilo kakvu operaciju.

U dva navrata tog događaja, osjetio je u donjem dijelu trbuha pritisak, samo pritisak – bez boli. Izmokrio je bez ikakve boli, što je za muškarce nemoguće, kamen dugačak jedan centimetar, pun kristalića, bodljikav. Bez ikakve boli!

Poslije toga je bio na jednom sastanku, otišao na WC i poslije me nazvao kličući: ‘Dva, dva su pala!’ Bez boli, samo je izašlo van. Poslije toga se nisu pojavljivali nikakvi bolovi niti simptomi bolesti.

Moja mama je imala čir na želucu veličine kovanice od dvije kune. Liječnik joj je rekao da se nalazi na jednom nezgodnom mjestu. Otišla je na gastroskopiju. Imala je aritmiju srca. Jednog poslijepodneva došla je k meni, jer je ujutro planirala obaviti još jednu gastroskopiju da vide što će i kako dalje.

Ja sam baš mijesila kolače i odmah je upitala: ‘Hoćeš li da stavim ruke na tebe? Hoćeš li da se pomolim za tebe?’
‘Hoću sve, samo da prođe!’ – odgovorila je. Nakon molitve nestao je čir, nestalo je sve! Nakon jedne kratke molitve – MOLITVE VJERE!

Izdvojila bih još jednu priču. Prije nekoliko godina nazvala me jedna sestra iz crkve. Na poslu njezinog sina bila je mlada žena, svega tri tjedna u braku, čiji je suprug, nakon što je podigao nekakva teška vrata, pao u nesvijest. Odvezli su ga na hitan prijem i zaključili da se radi o izljevu krvi u mozak.

Mlad čovjek od 28 godina. Izljev krvi dogodio se na dijelu mozga koje je bilo nemoguće sanirati operativnim zahvatom. Radilo se o jednoj maloj žilici, liječnici su rekli da je poput vlasi kose, koja je stalno krvarila i oni nisu mogli zaustaviti to krvarenje.

Njegovoj mladoj supruzi saopćili su: ‘Dajemo mu 24 sata života. Ne možemo ništa učiniti, mozak mu je pun krvi. Možete s njim biti u sobi cijelo vrijeme ako želite’.

Prvi sam put u posjet došla s jednim bratom iz crkve. Rekli smo da smo iz crkve Riječ Života i da bismo se htjeli pomoliti. Pustili su nas u šok sobu i rekli nam: ‘Radite što god hoćete, samo da mu nešto pomogne! Ostanite koliko želite!’ Taj mladi čovjek ležao je uza zid, tu sliku nikada neću zaboraviti: mladi čovjek, mlado lice blijedo-sive boje, bez života.

Ležao je zatvorenih očiju spojen na aparate. Bratu koji je sa mnom došao rekla sam da stane s jedne strane kreveta, a da ću ja s druge i da počnemo moliti tiho u drugim jezicima. Međutim, taj brat se ‘zapalio’, glasan, sav se zarumenio – tako se predao molitvi.

Učili su nas kada se molimo za ljude da gledamo u njih kako bi vidjeli da li i kada nastupa promjena. Pokušala sam ga malo stišati jer je u sobi bilo još sedam kreveta – svi teški bolesnici, ali on je bio sav ‘zapaljen’ i nije se dao ‘ugasiti’. No, ja sam promatrala beživotno tijelo tog mladog čovjeka i odjednom, usred molitve primijetila kako se od lica podiže, najprije rumena, a onda crvena boja.

Taj tren ja sam znala da život ulazi u njega. Nakon toga izašli smo van, upoznali se s roditeljima i s njima malo popričali, svjedočili im o Isusu.
Oni su nam se zahvalili.

Nakon tjedan dana ponovo su me pozvali da dođem u posjetu. Još uvijek je bio u šok sobi, ali na drugom mjestu. On je sjedio i sa mnom razgovarao. Mucao je, teško je govorio – postojale su neke posljedice, nije sve jasno povezivao. Njegova žena je također bila prisutna.

Ponovo sam se kratko pomolila i ono što me je iznenadilo (šokiralo), budući da su postojale neke posljedice, nije sve jasno povezivao, rekao mi je:
‘Ja vas znam. Ja sam vas vidio’. Kako je on mene vidio? Od kuda on mene zna? To će mi ostati tajna i neću o tome uopće razmišljati jer kad sam prvi put bila, on je bio u nesvjesti, nije bio pri sebi, baš pred smrt.

Nakon tjedan dana ponovo sam došla. Bio je u normalnoj sobi i našla sam ga kakao jede kelj. Nakon toga u bolnici su ga zadržali još narednih tjedan dana. Normalno je da se nakon takvog teškog izlijevanja krvi u mozak obavezno ide u toplice na oporavak.

Međutim njemu je liječnik rekao: ‘Vi ste toliko zdravi da ne morate ići u toplice’. I on je ravno iz bolnice otišao kući potpuno zdrav!
Za mene, on je zapravo uskrsnuo!

kraj

Izvor: Željko Crnjak/Facebook

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0

Originally posted 2016-03-09 12:39:39.

Svjedočanstva