Je li pravda slijepa?

Svaki je čovjek sklon navikama. Svaki je čovjek podložan predrasudama. Premda zvuči neobično, naše navike i predrasude nam ponekad pomažu da jednostavnije funkcioniramo u svejedno nesavršenom ali i vrlo kompliciranom društvu. Međutim, prečesto su baš te navike – prepreka životu u vjeri, i naše predrasude prerastaju u sud kojeg nemamo pravo donositi.

Najbolji primjer je prosuđivanje na osnovu fizičkog izgleda ljudi. Svi smo u nekoj mjeri skloni tomu, i svi znamo ljude nekad procjenjivati prvo očima a onda srcem. Svi osim Isusa. On je rekao „Ne sudite po vanjštini, nego sudite sudom pravednim!” (Ivan 7:24). Danas mnogi to govore, ali On je jedini bio savršen i stigao to i živjeti.

Postoji svjetovna poslovica „pravda je slijepa,“ koja služi kao moto mnogim pravnim sustavima Zapada. Ista poslovica je utjelovljena u liku rimske boginje Justicije, koja povezanih očiju drži mač i vagu na kojoj mjeri ljudske grijehe. Međutim, istina je da Justicija ima običaj proviriti ispod svoga poveza, jer radi se ipak o pravdi ljudskoj, a ne Božjoj. Istraživači na BSU (Bath Spa University) u Velikoj Britaniji, predvođeni s Dr. Sandie Taylor, su 96 ispitanika stavili u ulogu porotnika. Svi ispitani su dobili identičan kriminalni dosje na pregled, uključujući i fotografiju osumnjičenog. Caka je u tome da je polovica ispitanih dobila fotografije privlačnih osoba a polovica fotografije fizički neuglednih osoba. Od ispitanika se tražilo da ocijene krivnju osumnjičenog na skali od 0 do 5. Privlačne osobe su u prosjeku imale krivnju od 2,3, a neugledne osobe prosjek od 4,4. Zaključak ispitivanja je taj da fizički izgled može znatno utjecati na ocjenu krivnje kod porote u sudskim slučajevima. Moja je pretpostavka da bi dodatne negativne bodove kod porote prikupile one osobe sa iritantnijim glasom, naglijom naravi, možda i oni sramežljivi, bez ikakvog obzira na njihovu stvarnu krivnju. U mnogo slučaja slijepa pravda u ljudi se svodi na to da nije važno što govoriš (i da li je istina), nego kako to govoriš i kako pritom izgledaš. Ukratko – vanjština!

U Isusovo vrijeme slika i prilika sličnog licemjerja su bili farizeji i pismoznanci. O njima je Isus govorio: „Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.“ (Matej 23:27-28)

Znanstvenici ljudsku naviku baziranja ukupnog mišljenja o nekome i nečemu objašnjavaju kroz koncept zvan „halo effect“ (efekt aureole). Prema njima, efekt aureole je kognitivna pristranost, a nastaje zbog čovjekove potrebe da sve sagledava cjelovito, pa čak i onda kada ne posjeduje sve činjenice. Zbog toga kad poznamo nekoga tko zna mnogo o Jazz muzici, često ćemo ga smatrati autoritetom i kod drugih pravaca glazbe, a onoga za koga mislimo da je lijep ili popularan, radije ćemo pitati za neki savjet ili društvo, nego nekoga tko nam je oku manje ugodan. Možda su znanstvenici u pravu kad kažu da je efekt aureole ljudima instinktivna i urođena stvar, ali to ne mijenja na stvari da je takva vrsta prosuđivanja neispravna i pogrešna.

Kad su farizeji optužili Isusa za neistinito svjedočanstvo, među ostalim, On im je rekao: „Vi sudite po tijelu; ja ne sudim nikoga, no i ako sudim, sud je moj istinit jer nisam sam, nego – ja i onaj koji me posla, Otac.“ (Ivan 8:15-16)

Prečesto su naše oči zatvorene pravim vrijednostima dok gledaju u fasade, prečesto ne pazeći na naše mane, smetaju nas mane drugih. I više nego jednom, svaki je od nas previdio Božju ljepotu i istinu skrivenu u nutrini ljudi i događaja, jer nismo mogli preći preko tjelesnih okvira. U tome je za mene poanta istraživanja na BSU fakultetu. Ljudska pravda ne može biti slijepa kako poslovica tvrdi, jer sam čovjek gleda svojim tjelesnim očima puno spremnije i češće nego očima duha. Ali je zato Božja pravda savršena. “Bog proniče srca” piše na mnogo mjesta u Bibliji, a nama poručuje: „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.“ (Luka 6:37)

Autor: Ivan Bilić
Izvor: rijeczivota.hr

Vjera