Koliko jedno dijete može trpjeti

Mojsije je prošao kroz uske klance poteškoća i gorkih kušnji, ali njegov izbor je bio “da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom” (Hebrejima 11:25).

Davida – koji je postao izraelski kralj i bio slavna slika Krista – čak su i nakon što je primio obećanje prijestolja i bio pomazan za kralja, lovili kao jarebicu po judejskim planinama i bio je prisiljen bježati od skloništa do skloništa po spiljama i pustim mjestima. Iznova i iznova jedva je bio spašen.

Ali je li potrebno ići dalje od samog Velikog primjera, čije ime je “Čovjek boli”, čiji život je bio “patnjama učinjen savršenim” (Hebrejima 2:10)? Kao dijete bio je prisiljen pobjeći u Egipat radi zaštite od krvave Herodove ruke. A da bi postigao naše otkupljenje, nije mogao biti pošteđen gorke agonije Vrta i križa.

Poput njega, i veliki apostol Pavao bio je više nego itko drugi primjer koliko jedno dijete Božje može trpjeti. Njegovo prvo iskustvo nakon obraćenja bilo je upravo takvog karaktera. Zbog njegova svjedočanstva za Gospodina u Damasku, Židovi su ga progonili i lovili i bio je primoran bježati da spasi život. No ne vidimo ognjena nebeska kola koja prenose ovoga svetog apostola između gromova i munja iz dosega neprijatelja, nego je “kroz prozor spušten u košari preko gradskih zidina” (2 Korinćanima 11:33) i tako je pobjegao od njihovih ruku. Ovaj sluga Isusa Krista bio je spušten kroz prozor u jednoj staroj košari da ovako neslavno pobjegne od mržnje svojih neprijatelja.

Zatim ga nalazimo mjesecima ostavljena u osamljenoj tamnici. Nalazimo ga kako govori o svojim bdijenjima i postovima, napuštena od prijatelja, o brutalnim i sramotnim šibanjima i udarcima pred svjetinom koja se izrugivala. A sad ga i ovdje, nakon što mu je Bog kroz nebesku objavu obećao da će ga spasiti, vidimo danima ostavljena na olujnom moru, primorana gledati podmukle mornare i reći im da je njihova nazočnost prijeko potrebna da bi se spasili putnici.

A kad je konačno izbavljenje došlo, nije bilo nebeskih galija koje su doplovile s neba da bi podigle ovoga plemenitog zatvorenika. Nema anđeoskog lika koji hoda vodama i smiruje razbješnjene valove. Nema nadnaravnog znaka čuda. Nego, jedan je bio primoran poseći za jarbolom, drugi za plutajućom daskom, treći popeti se na ostatak razbijene lađe, a četvrti baciti se i zaplivati da spasi život. I tako ova čudna i banalna priča glasi: “… a ostali (iziđu) jedni na daskama, a drugi na ostacima lađe. Tako svi živi iziđoše na kopno.”

Autor: A.B.Simpson
Izvor: Put Života

Vjera