“To je upravo slično Njemu!”

“To je upravo slično Njemu!”

Jeste li ikada čuli priču velikoga engleskog propovjednika Gypsy Smitha o čovjeku koji je jednom negdje u staroj Engleskoj došao do njegova oltara i otkrio da mu se teško moliti Gospodinu? Dok je bio na koljenima pred oltarom misionara, tijelo mu se treslo od histerična plakanja, a njegov velik lik drhtao je od emocija. Tapkao je u mraku tražeći svjetlo. Konačno je Gypsy tiho i sa suosjećanjem sišao niz stepenice propovjedaonice i kleknuo uz lik na koljenima koji je jecao. Molio se s njim nekoliko trenutaka, a onda je čovjek rekao: “Gypsy, nema koristi, beskorisno je moliti za mene, bojim se da sam ja izgubljen, zauvijek izgubljen. Crne oči ciganskog propovjednika gledale su u suzama oblivene oči raskajana čovjeka. Polako i nježno zagrlio je jadnog čovjeka i rekao: “Moj brate, zemlja ne poznaje žalost koju nebo ne bi moglo iscijeliti. Ispričaj svoju priču Dobrom pastiru; on će te odvesti na zelenu pašu i otrt i tvoje suze; s njim ćeš biti sit i počivat ćeš u miru uz vode njegove milosti.”

Žalostan raskajani čovjek okrenuo se Ciganinu i rekao: “Gypsy, to nije moguće! Kad god molim, zla djela moje prošlosti pojavljuju se preda mnom. Gypsy, ni moja žena, ni moja djeca, ni svijet ne znaju da sam lopov. Prije petnaest godina u jednom sam strašnom trenutku bio nagovoren da pronevjerim neka sredstva tvrtke u kojoj radim. Uzeo sam novac koji nije pripadao meni i igrao na sigurnu stvar, ali ta sigurna stvar je propala. Svoju sam pronevjeru prikrio u knjigama i revizor je nije otkrio. Sve ove godine moj poslodavac i ljudi s kojima radim cijene me i iskazuju mi povjerenje. Ja vjerujem u obnovu, Gypsy, ali priznanje bi značilo mračni sivi zidovi zatvora i dom u ćeliji. Ne, Gypsy, moj je slučaj beznadan, nema tu rješenja.”

Ciganin ga je na svoj ljubazan način prekinuo. “Donesi svoja bremena Gospodinu i ostavi ih tamo. Nema čvora koji on ne može rasplesti; nema problema koji on ne može riješiti. Pouzdaj se u njega, moj brate, i on će ti na svoj vlastiti divan i čudnovat način pomoći.” Obećanje je dano i konačno se čovjek digao na noge s riječima ciganskog evanđelista koje su mu odzvanjale u ušima: “Sutra u deset sati kad budeš u uredu svog poslodavca, ja ću biti na koljenima pred Gospodinom.”

Došlo je sljedeće jutro i dok je vlasnik te velike tvornice radio u svom uredu, vrata su se otvorila i lik ovog čovjeka tiho se prikrao u prostoriju.

“Pa, Johne, u čemu je problem?”

“Hajde, čovječe”, rekao je primijetivši Johnovo oklijevanje, “imam mnogo posla ovoga jutra. Što ti je na pameti?”

Nastao je trenutak tišine u kojoj se mogla čuti muha. Poslodavac je s čuđenjem slušao priču. Lice mu je pocrvenjelo, no zatim se okrenuo gotovo kao zid blijedom krivcu.

“Dajte mi priliku, gospodine”, molio je čovjek s druge strane njegova stola. “Platit ću i posljednji novčić. Znam da ne zaslužujem milost, ali radi moje žene i radi moje djece …”

Čovjek za stolom ga je prekinuo i rekao: “Čekaj malo, zbunjuje me zašto si s tom pričom došao ovamo nakon petnaest godina. To se nikada ne bi otkrilo, knjige su zakopane negdje u arhivi. Čemu to priznanje i prolijevanje suza?”

Upalih obraza, krivac je pogledao u oči čovjeka čije je povjerenje uživao i rekao: “Ako mi dozvolite … gospodine, prošle sam večeri otišao do oltara Gypsy Smitha i dok sam tamo bio na koljenima …”

“O, to je to!” rekao je gospodar sa suosjećanjem koje se uvlačilo u njegovo srce. “To je to, vidim; sad razumijem … obraćen … eh … otišao si do oltara, zar ne? Pa, Johne, platit ćeš dug, svaki novčić duga, to je u redu, to je pravedno! Vidimo se ujutro, vrati se za svoj stol.”

Čovjek koji je sâm sebe nazvao lopovom osjetio je bujicu zahvalnosti u svom srcu. Neobjašnjiva radost obuzela mu je um jer je osjetio nazočnost treće osobe u toj prostoriji. Kad je krenuo prema vratima, gospodar ga je pozvao natrag.

“Prije nego odeš, Johne, želim ti nešto reći: Prošlih šest ili sedam mjeseci tražio sam čovjeka za mjesto šefa odjela u kome ti radiš. Nisam se mogao odlučiti između tebe i druga dva čovjeka. Danas sam odlučio. Možeš preuzeti mjesto šefa. Poznajem te mnogo godina i čini mi se da se mogu pouzdati u tebe. Čovjek koji je tako iskren sa svojim Bogom da je voljan priznati grijeh nakon toliko vremena – nakon petnaest dugih godina … Nemoj mi zahvaljivati … mjesto šefa … doviđenja.”

Čovjek je zgrabio svoj šešir, pojurio ulicom koliko je brzo samo mogao i uletio u hotel u kojem je boravio ciganski evanđelist te upadajući nenajavljen u Ciganinovu sobu povikao: “O, Gypsy, u pravu si. On je to učinio. Zemlja nema žalosti koju nebo ne bi moglo iscijeliti.”

Gypsy se digao s koljena slaveći Gospodina i dok je hvatao ruku čovjeka koji je stajao pred njim, jednostavno je rekao: “To je upravo slično Njemu.” Zeleni pašnjaci; tihane vode!

Autor: Charles S. Price
Izvor: Put Života

Vjera