Vapaj napuštenoga Krista

“U deveti sat povika Isus jakim glasom: “Eloi, Eloi, lama sabahtani?!” što prevedeno znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?””
– Marko 15:34

Gornje pitanje, kojim se Gospodin Isus s križa obratio svome Ocu, jedinstvene je naravi.

On ga nije postavio zato što nije znao odgovor. Rečeno nam je da je tijekom kratkog boravka u vrtu Getsemani, neposredno prije svoga uhićenja i raspeća, znao “sve što će mu se dogoditi” (Ivan 18:4). Sin Božji je bio potpuno svjestan s čime će se sukobiti. Unaprijed je znao da će ga na križu Bog napustiti.

U tome pitanju nije bilo nikakva predbacivanja Bogu. To je bilo proročki potvrđeno u dvadeset i drugome psalmu, gdje je Sveti Duh tome pitanju dodao izjavu: “Ali ti si svet” (red. 3). Tako je opravdao Božji postupak sa sobom.

Taj upitni vapaj Gospodina Isusa izraz je Njegove duboke patnje. Kakvu je samo bol doživio zbog toga što ga je u tim užasnim trenucima Bog napustio, nakon što je sav život proživio u skladu s Očevom voljom! Mučio se zato što ga je Bog kažnjavao za krivnju drugih. Njegova pravedna duša duboko je osjećala da mu je Bog uračunao naše grijehe te s Njim postupao kao s izvorom svega zla. Budući da je Bog svet, to jest odvojen od grijeha, morao je tijekom tih sati napustiti Isusa Krista.

Koji nas osjećaji prožimaju kada razmišljamo o tim patnjama našega Gospodina, kojima smo mi bili uzrokom? Mogu li nam srca ostati hladna kada pomislimo na onaj užasan vapaj: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

Izvor: gbv-online.org

Vjera