Nemoj biti glup!

Nemoj biti glup!

Kad sam bio u Spokaneu, jedan je čovjek došao na sastanak. Sjedio je čitave večeri vidljivo ravnodušan prema poruci. Kad je sastanak završio, otišao sam do njega. Činilo se kao da je proboden u svome sjedištu. Bio je kao omamljen. Prodrmao sam mu rame. Osjetio sam pare alkohola u njegovom dahu. Rekao sam mu: “Brate, što se dogodilo? Ispričaj mi svoju priču.”

“Ja sam jadan čovjek”, odgovorio je. “Ispričaj mi svoju priču, brate, možda ću ti moći pomoći.” Otada ju je ispričao više od stotinu puta te vjerujem da je i ja mogu ispričati vama na slavu Božju. Koliko se mogu sjetiti, ovo je njegova priča:

“Bio sam djelatnik u banci u državi Illinois, čovjek od odgovornosti i povjerenja. Imao sam samo 24 godine. Bila je to velika banka, filijala jedne od najvećih banaka. Bio sam član metodističke crkve i pjevao sam u zboru. Oženio sam se dobrom djevojkom te smo pet godina živjeli primjerenim životom i uživali u zajedništvu. U naš dom došla je mala djevojčica koja ga je razveseljavala. S vremenom, moje me je pokvareno društvo nagovorilo da počnem piti. ‘Samo jednu čašu radi društva’, govorili su, a ja nisam htio biti iznimka. Đavao vam na početku nikada ne pokazuje kraj. On stavlja šećer u čašu kad je prvi put probate, no ona ubrzo dobiva okus žuči i crvotočine. Isprva može biti slatka, ali jao, gorkog li kajanja i suza koje dolaze u vaš život kasnije! Išao sam iz lošega u gore i počeo sam noći provoditi izvan doma. Pokušavao sam sakriti svoju naviku.

Oko moje kuće bila je željezna ograda. Da bi me dočekala, moja je mala djevojčica običavala istrčati iz kuće i popeti se na ogradu.
Brinuo sam se da ne padne. Jedne večeri kad sam dolazio kući, vidio sam je kako je istrčala da se sretne sa mnom. Vidio sam je kako pada na šiljke ograde. Vidio sam krv – i pobjegao. Uskočio sam u teretni vlak i kad sam došao k sebi, bio sam u Chicagu. Kasnije sam saznao da moja djevojčica nije umrla. Čuo sam da ima ožiljak. Nisam imao snage vratiti se natrag. Već sam bio u problemu i predsjednik banke mi je rekao da ću izgubiti posao kad sljedeći put dođem pijan.

Izgubio sam ženu i dijete. Dvije godine pijem i idem u pakao koliko samo brzo čovjek može ići.”

Počeo sam mu govoriti o Čovjeku iz Galileje. Na trenutak je slušao. Vidio sam da je on čovjek koji je jednom poznavao put spasenja. Nakon jednog razdoblja uvjeravanja i suza, pao je na koljena. “Ali, kažem vam, Isus Krist ne može spasiti ovoga čovjeka. Moja mi se žena nikada više neće vratiti. Izgubio sam ženu i dijete. Moram se vratiti k piću da bih utopio svoju žalost.”

Rekao sam mu: “Nemoj biti glup. Isus ti daje šansu. On će sve to nekako staviti na svoje mjesto, samo ako mu daš priliku.”

Taj je čovjek bio poput utopljenika koji se hvata za slamčicu. Znao sam iz njegove molitve da je već ranije molio. Odveo sam ga sa sobom kući dok ne bude mogao ponovno započeti sa životom. Jednoga smo dana zajedno otišli na željezničku postaju. Vlak je deset minuta kasnio i vidio sam da je tjeskoban. Krenuo je prema kraju perona gdje je stajala žena s prekrasnim djetetom, upravo sišavši s vlaka. Potrčao im je u susret te su plačući pali jedan drugome u zagrljaj. Mala je djevojčica zadivljeno gledala u čovjeka. Zatim joj je majka rekla: “Draga, ovo je tvoj tata. Rekla sam ti da će ga Isus jednoga dana vratiti. Što sad kažeš, draga?” “Hvala ti, Isuse”, odgovorila je mala djevojčica.

Okrenuo sam se. Nisam im htio smetati i za nekoliko sam minuta stigao kući. Kasnije te noći došao je k meni i, zagrlivši me, rekao: “Sjećate li se one večeri kad sam rekao da mi ni Isus ne može pomoći? Pa, on mi je pomogao!” A ja sam rekao: “Brate, on uvijek pomaže. Zbog toga je Isus došao na svijet: da spasi grešnike.”

“Dođite k meni svi… i ja ću vas okrijepiti.” Da, divna je okrjepa mir koji Gospodin stavlja u naše srce. To je mir koji nadilazi svaku spoznaju. “… ja ću vas okrijepiti.” Postoji dana okrjepa i nađena okrjepa. “Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje je breme lako.”

Autor: Charles S. Price
Izvor: Put Života

Vjera