Vrt na Maslinskoj gori

“I iziđe on te, po svome običaju, pođe na Maslinsku goru; a slijediše ga i njegovi učenici. Našavši se na tome mjestu … klekne i stade moliti: “Oče, ako hoćeš otkloni ovu čašu od mene: ali ne moja volja, nego tvoja neka bude.””
– Luka 22:39-42

Isus je u Jeruzalemu bio ustanovio Posljednju večeru. Nakon Njegova odlaska taj kruh i čaša trebali su među onima koji su Njegovi ovjekovječiti spomen na Njegovu osobu i smrt.

Nakon tog obroka s jedanaestoricom učenika otišao je u vrt na Maslinskoj gori. Svjestan da će uskoro umrijeti na križu, Isus je kleknuo obuzet strahom i tjeskobom. Duša mu je bila “nasmrt žalosna” (Matej 26:38). Zamolio je svoga Oca da, ako je moguće, ukloni strašan događaj koji ga je čekao. Strava grijeha svega svijeta bila je pred Svetim, Pravednim: dok bude okajavao sav grijeh koji će biti na njemu, Bog će ga napustiti. On koji nije poznavao grijeh, bio je učinjen grijehom za nas (2. Korinćanima 5:21).

Njegova borba je bila tako užasna da je u suzama zazivao Onoga koji bi ga mogao izbaviti od smrti (vidi Hebrejima 5:7). Njegova je patnja bila tolika da mu je znoj bio nalik kapima krvi, a anđeo ga je došao okrijepiti. Zatim je Isus pošao žrtvovati se i ispuniti volju svojega Oca.

Kada ga je skupina vojnika došla uhititi, u savršenoj podložnosti i pokornosti izjavio je: “Čašu koju mi je dao Otac zar da ne pijem?” (Ivan 18:11). Pokorno je otišao na križ, gdje je odgovarajući na zahtjeve svetosti svoga Oca zauzeo naše mjesto. Otada pa nadalje On je naš savršen Spasitelj. Položimo sve svoje uzdanje u Njega!

Izvor: gbv-online.org

Vjera