Po kraljevu nalogu

Po kraljevu nalogu

Pogledi: 89
0 0
Read Time:6 Minute, 19 Second

Jona siđe u lađu. Našao je lađu kako ga čeka i platio vozarinu. Dopustite mi podsjetiti vas koji se nalazite na putovanju da ćete morati platiti vozarinu. Jedna je stvar važna u vezi đavoljeg transporta: on se brine za transport, ali vi morate platiti račun. I plaćate! U okružnom zatvoru u Los Angelesu plaća se račun. I u svakoj bolnici plaća se račun. I u ambulantama se plaća račun. I u kaznenim ustanovama i popravilištima plaća se račun. Đavao vrlo uspješno naplaćuje svoje račune!

Jedne sam večeri odlazio s jednog sastanka kad me jedna žena povukla za kaput. Rekao sam joj: “Molim vas, pustite me da prođem, nasmrt sam umoran.”

“Morate me saslušati”, rekla je. “U čemu je problem?” “Želim da molite za mog sina.” “Svakako. Dovedite ga na sastanak.” “Ne može doći, brate Price.” “Je li tako bolestan?” “Nije bolestan.” Počela je plakati.

“U čemu je onda problem, sestro? Što se dogodilo vašem sinu?” “U kaznionici je”, rekla je. “To je jako loše, sestro”, rekao sam. “Koliko je već tamo?” “Malo više od dva mjeseca.” “A koliko je dobio?” “Osamnaest godina.” “Osamnaest godina zatvora! To je užasno mnogo vremena! Koliko ima godina?” “Još nema devetnaest.”

Još dječak, član neke bande koja je u ono vrijeme terorizirala čitav grad. Policija je odlučila očistiti grad i uhićivala je slijeva i zdesna. “Molit ću”, rekao sam, “ali što želite da molim, sestro?” “Želim da molite da ga Gospodin spasi i odgovori na majčine molitve. Želim da sa svojom porukom doprete do njega.”

“O, to nije moguće”, rekao sam. “Znate da je teško ući u te institucije. Oni održavaju bogoslužja s vlastitim kapelanom; bojim se da meni to nije moguće, sestro. Hajde, pomolimo se, pomolimo se sada.”

Pomolili smo se te sam to prepustio Gospodinu. Gospodin ima divne načine kako da odgovori na molitvu. Sljedeće večeri molio sam za bolesne. Došla je i jedna lijepo odjevena žena. Molio sam i za nju. Jedan mi je baptistički propovjednik rekao: “Znate li tko je to?”

“Ne, nikada je ranije nisam vidio.” “Poznata je. Ona je žena upravitelja zatvora.” “Je li?” rekao sam. Vidite, Bog ne gleda tko je tko. Slavila je Gospodina, a suze su joj tekle niz obraze. Govorila je: “Iscijeli mi tijelo, Gospodine Isuse. Iscijeli me. Idem s tobom do kraja.”

Bogoslužje je završilo. Nikada nisam s njom progovorio ni riječi. Kad sam sljedeće večeri završio propovijed, prišao mi je jedan ogroman čovjek. “Gospodine Price, samo da se rukujem”, rekao je. Pružio sam mu ruku. “Kako se zovete?” pitao sam. Rekao mi je. “Neka vas Gospodin blagoslovi. Nismo li za vašu ženu sinoć molili?” “O tome vam želim i reći.”

“Je li ona večeras ovdje?” “Ne.” “A gdje je?” “Otišla je u klub.” “A bila je iscijeljena prošle večeri?” “Da. Otišla je u klub da im odnese vijest. Mora svjedočiti za Isusa i otišla je da ženama u klubu ispriča što je Gospodin učinio za nju. Gospodine Price, moja je žena iscijeljena. Kažem vam, ona je nova žena. Gospodine Price, biste li htjeli sljedeće nedjelje doći u zatvor i propovijedati?” “Svakako, brate”, rekao sam. “Uvijek volim iskoristiti takve prilike.”

Zaboravio sam na onoga mladića, ali je Gospodin počeo otvarati vrata. Sljedeće nedjelje bili smo u tom velikom zatvoru. Gospodin nam je pomogao. Momci su ispunili kapelu. S moje lijeve strane sjedio je naoružani stražar pa i s moje desne. Propovijedao sam između dva stražara. Bilo je to pravo iskustvo. Momci su pjevali i imali smo stvarno bogoslužje. Zatim je gospođica Carvell zapjevala: “Njegove su oči na vrapcu i znam da i mene pazi” i ljudi su plakali u cijelom onom prostoru. A onda me kapelan povukao za kaput.

“Protiv zakona je izaći iz reda; ne smiju napustiti svoja sjedišta”, rekao mi je, “ali morate im uputiti poziv do oltara. Duše su spremne.” “Hvala Bogu!” rekao sam. “Molitva je odgovorena.”

Uputio sam poziv do oltara. “Svaki mladić u ovom zatvoru koji kaže: ‘Želim ići s Isusom do kraja’, neka dođe naprijed do oltara i ovdje klekne.”

Mislio sam da me nisu dobro razumjeli. Onoga su dana trideset šestorica došla i predala svoje srce Gospodinu. Volio bih da ste mogli vidjeti onaj vapaj kod oltara. Dragi brat Jackson, jedan od mojih suradnika, bio je tako ispunjen slavom da je pao ničice vičući i kličući. Nakon bogoslužja, vraćali su se u svoje ćelije, a ja sam stajao na vratima i rukovao se s njima. U prvom smo redu imali dvojicu ubojica i jednoga čovjeka kojega su držali najgorim u zatvoru. Mnogo su ga puta za kaznu morali okovati lancima za vrata ćelije. Bio je nepopravljiv. Jedan stražar je rekao: “Da mi je moja majka ili netko drugi rekao da se ovaj čovjek spustio na koljena pred Bogom, ne bih vjerovao.” Ali bio je, i to slomljen pred Bogom. Duh Gospodnji može učiniti divne stvari.

Kad su svi otišli natrag u ćelije, sjetio sam se onog momka. Rekao sam: “Gospodine upravitelju, molim vas, mogu li razgovarati s tim-i-tim?” “Ne, gospodine”, rekao je upravitelj, “do kraja dana mora biti tišina. Ljudi ne mogu jesti zajedno, ne smiju šaptati, ne smiju kucati po zidovima, ne smiju razgovarati jedan s drugim. Ostatak nedjelje mora biti u apsolutnoj tišini.”

“Recite mi, gospodine upravitelju, je li taj momak bio kod oltara?” “Ne, gospodine Price.” “I ne možete mi dopustiti da s njim razgovaram?” “Ne mogu.” “Ali pravila su stvorena da se tu i tamo prekrše, a ja moram obaviti jedan posao za Kralja.” “Za Kralja?” “Da, gospodine, tu sam po Kraljevu nalogu.” “Kraljevu nalogu? Onda se moram pokoriti. Kažete da je to Kraljev nalog?” “Da, gospodine, Kraljev nalog”, rekao sam.

Doveli su momka. “Jesi li jutros bio u kapeli?” pitao sam. “Da, gospodine.” “Jesi li me čuo kad sam pozivao do oltara?” “Da, gospodine.” “Jesi li predao svoje srce Isusu?” “Ne.” “Zašto?” “Zato što sam ja … što sam ja … što sam ja … previše zao, gospodine Price. Jeste li razgovarali s mojom majkom?” “Da”, rekao sam. “Imaš divnu majku, mladiću, divnu majku. Zašto nisi predao svoje srce Isusu? Ne bi li to sada učinio?”

“Ne … ne mogu.” “Zašto?” “Ne znam zašto.” Zagrlio sam ga i pritisnuo mu glavu na svoje desno rame, a zatim sam rekao: “Bog neka te blagoslovi, mladiću. Hajde, sredi sad tu stvar. Dignimo se i pomolimo. Hajde sad. ‘Dragi Gospodine Isuse'”, i on je ponovio: “Dragi Gospodine Isuse”, a ja sam rekao: “Predajem ti sad svoje srce” i on je to ponovio iza mene. Zatim smo prizvali silu Kristove krvi da ga očisti. A on je onda uspravio ramena i podigao ruke te kroz suze koje su mu tekle niz obraze rekao: “To i mislim. Gotovo je.”

U zatvoru je bio propis koji je zabranjivao ljudima govoriti, ali nije bilo propisa koji bi zabranjivao pljeskanje te je svaki pojedini zatvorenik, gledajući u taj prizor, zapljeskao tako da se mladić vraćao u svoju ćeliju zabačene glave i uspravnih ramena. Sljedećeg tjedna ponovno sam bio u toj kaznionici i još sam jednom propovijedao. Gospodin je ispunio oltar, a nakon bogoslužja, upravitelj mi je prepustio svoj ured da primam ljude, jednog po jednog, i taj je momak bio prvi koji je ušao. Htio sam se dignuti sa stolca i reći mu: “Bog te blagoslovio, mladiću”, ali mi nije dopustio govoriti. Čim je otvorio vrata, rekao je:

“Dr. Price, hoćete li, molim vas, otići mojoj majci i reći joj da sam bio sretniji u zatvoru ovoga tjedna s Isusom, nego ikada čitavoga svog života bez njega?”

Kakvo svjedočanstvo! Kakvo svjedočanstvo! O brate moj, nema koristi pokušavati pobjeći od Boga; to ne možeš! Kažem ti, to ne možeš!

Autor: Charles S. Price
Izvor: Facebook/Put Života

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0
Vjera