Reformatori: Martin Luther (1483 – 1546)

Reformatori: Martin Luther (1483 – 1546)

Pogledi: 134
0 0
Read Time:23 Minute, 29 Second

Žarko sam čeznuo razumjeti Pavlovu Poslanicu Rimljanima i ništa mi nije stajalo na putu kao taj jedan izraz: Pravednost Božja. Zato što sam to shvaćao kao pravednost po kojoj je Bog pravedan i po kojoj pravedno kažnjava nepravednog. U mojoj situaciji, kao redovnik bez mane, ipak sam stajao pred Bogom kao griješnik uznemirene savjesti bez pouzdanja da su mu moja djela i nastojanja ugodna. Zbog toga nisam volio pravednog i ljutitog Boga. Mrzio sam ga i mrmljao protiv Njega. No ipak sam prianjao k dragom Pavlu imajući veliku želju spoznati što je mislio.

Dan i noć sam razmišljao sve dok nisam uvidio svezu između izjava o Božjoj pravednosti i izjave ‘pravednik će živjeti po vjeri’. Tada sam shvatio da je Božja pravednost ono po čemu nas kroz milost i milosrđe sam Bog opravdava kroz vjeru.

Po toj spoznaji osjetio sam se novorođenim. Kao da sam kroz otvorena vrata ušao u Raj. Cijelo je Pismo dobilo novi smisao i umjesto da osjećam mržnju čitajući riječi ‘pravednost Božja’ sada sam osjećao neizrecivu slatku i veliku ljubav. Taj mi je odjeljak Pavlove poslanice postao ‘vratima u nebo’ …

Ako imaš istinsku vjeru da je Krist tvoj Spasitelj, odjednom imaš milostivog Boga. Vjera te vodi k Njemu i otvara Božje srce i volju da možeš spoznati čistu milost i preplavljujuću ljubav.
To znači vidjeti Boga u vjeri, gledati Njegovo očinsko, prijateljsko srce u kome nema ljutnje niti nezahvalnosti.
Onaj koji vidi Boga kao srditu osobu uistinu ne vidi ispravno. On gleda kroz zavjesu kao tamni oblak na svom licu.

Luther je rođen 10. studenoga 1483. a umro 18. veljače 1546. godine.
Od 1471. do 1521. Rimokatoličkom crkvom upravljali su šestorica papa od kojih su petorica svojim javnim, nemoralnim, razuzdanim i nepobožnim životima očitovali grijeh i krivovjerje zbog kojih je Crkvi bila potrebna reformacija.

Gledati samo na Lutherov život i djelovanje, bez osvrta na zbivanja u životu onih koji su bili kreatori i nositelji vjerskih i drugih zbivanja, bilo bi nepotpuno. Zato ćemo se osvrnuti i na živote petorice papa koji su živjeli i djelovali do početka reformacije.

* Papa Sixt IV vladao je od 1471. do 1484. godine. Zajedno s Inocentom VIII i Alexandrom VI papinstvo je podredio osobnom zadovoljstvu, bogaćenju te crkvenom i političkom promoviranju svoje rodbine. Nedugo po ustoličenju, osmoricu je svojih rođaka imenovao kardinalima. Zbog nepotizma i klanske filozofije zavadio se s gradovima Firencom i Ferarom.
Kako bi povećao prihode, u široku je crkvenu praksu uveo prodaju oprosta za duše u čistilištu. Tu je praksu silno poticao i proširivao, jer je omogućavala veliku zaradu. Uz njegovu potporu španjolska je inkvizicija ojačala svoju poziciju i represivno djelovanje.
Njegovom smrću, kako su tvrdili i neki katolički povjesničari, crkva je doživjela oslobođenje.

* Na njegovu stolicu zasjeo je Inocent VIII koji je u svojim postupcima bio gori od Sixta IV.
Tadašnji je general Augustinaca izjavio: Inocent je u tami izabran i u tami živi.
Zbog te izjave odmah je bačen u zatvor.
Dolaskom na vlast, gramzljiv na novac, Inocent je visoke crkvene pozicije prodavao na dražbi. Za položaje papinskih tajnika naplatio je 62 400 dukata. 52 osobe koje su bile ovlašćene pečatiti papinske bule platile su za to mjesto po 2 500 dukata.

Inocent VIII bio je veliki ženskar. Imao je 16 djece, uglavnom s udatim ženama. U to vrijeme veliki je dio klera živio javnim bludnim životom. Bludu se nisu mogli oduprijeti ni mnogi kardinali. Nisu ga ni nastojali prikrivati, a sam Inocent vjenčavao je svoje unuke u Rimu.

* Od 1492. do 1503. na papinskoj stolici sjedio je Alexandar VI iz obitelji Borgia. Njegov protukandidat kardinal Julijan, uz potporu francuskog kralja i 300 000 dukata nije uspio prikupiti dovoljno glasova da bude izabran. Kada je postao papom, Borgiji je bila 61 godina. Imao je 37 godina kardinalskog staža. Koristeći velikodostojničku crkvenu poziciju, nekoliko je svojih rođaka i osamnaestogodišnjeg sina Cezara postavio na položaj kardinala. Ni ostalo četvero djece nije ostalo ‘kratkih rukava’. Svoj položaj koristio je za promoviranje i korist svoje djece. Borgia se prepuštao prevarama, pohlepi, požudi i spletkama koje su pokatkad završavale ubojstvom. Papini niski moralni standardi kao pošast su se proširili i na svećenstvo. Mnogi svećenici su imali ljubavnice, a neki su samostani pretvoreni u javne kuće.

Kada je biskup Firence Girolamo Savonarola digao glas protiv nemorala i opačina koje su činili papa, papina djeca i kler, Borgija ga je najprije pokušao potkupiti i ušutkati, a kad mu to nije uspjelo, izopćio ga je iz crkve.

Alexandar VI nije žalio novca da priušti zadovoljstvo sebi i svojoj djeci. Da umiri muža svoje najpoznatije ljubavnice Julie Farnese poklonio mu je dvorac. Za svoju zabavu i zabavu svoje djece organizirao je plesove i kazališne komedije pune opscenih scena. Prema uputama njegovog sina Cezara, u Rimu su 31. listopada organizirane orgije s preko pedeset sudionika. Raskalašenim je životom stekao mnoge neprijatelje koji su ga nastojali ukloniti.
Iz zahvalnosti Isusovoj majci Mariji, čijom je pomoći navodno nekoliko puta spašen od smrti, sebe je proglasio osobom pod posebnom Marijinom zaštitom. Iz istog je razloga započeo i kult svete Ane, navodne Marijine majke.

Kada je Borgia umro kardinal Hergenrohter je izjavio: Kršćanski je svijet izbavljen iz velike uvrede.

* Nakon 26 dana pontifikata pape Pia III, papinsku je stolicu zauzeo Julije II. On je vladao od 1503. do 1513. godine. Zbog svoje vojne i političke orijentacije nazvan je papom ratnikom.
Do svoje papinske pozicije došao je također potkupljivanjem, a imao je troje djece.
Dobro ih je financijski opskrbio. Ipak je bio puno bolji od Borgie.
Za skupljanje većih količina novca uveo je praksu prodaje oprosta sadašnjih grijeha koju je snažno poticao.

* Njegovo mjesto zauzeo je Leon X iz obitelji Medici. Na papinskoj poziciji bio je od 1513. do 1521. godine. Sa 17 godina bio je najmlađi rimokatolički kardinal.
Na proslavu papinske promocije potrošio je između 100 i 150 000 dukata.
Za vjenčani dar sinu svoga brata, Leon je poklonio 300 000 dukata. Bio je jadan od najsiromašnijih papa u povijesti. Premda je kroz poreze, prodaju crkvenih časti i prodajom oprosta prikupio velike svote novca, Leon je stalno gomilao dugove. Zato su neki od njegovih najvećih prijatelja bili bankari.Vjerojatno najveći prijatelj bio mu je bankar Agostino Chigi. Leonovu rastrošnost zgodno je usporediti a Agostinijevom godišnjom zaradom od 70 000 dukata. Godišnji prihod pape Leona X je 1517. godine iznosio 600 000 dukata.

Leon X je od mnogih bankara i kardinala posuđivao novac. Budući da nekima nije vratio posuđeni novac, financijski su propali. Koliko je Leon X bio rastrošan, možemo vidjeti iz usporedbe s papom Julijem II. Kad je Julije II umro, iza sebe je ostavio 400 000 dukata u rimskoj blagajni. Leon X je ostavio 800 000 dukata duga.

Premda je protok informacija u to vrijeme bio spor i ograničen, glasovi o raskalašenosti klera i zloporabi crkvenih službi širili su se u narodu.
Takvo ponašanje poticalo je i mnoge odane rimokatolike da podignu glas protiv papa i svećenika. Već sam spomenuo Girolamu Savonarolu koji je djelovao u Firenci.

Erazmo Roterdamski se u jeku trgovanja oprostima borio protiv svečenićkog neznanja, razuzdanosti i lakomosti.
U svojim ‘Razgovorima’ piše:
Što kažete vi o onima koji sa svojim oproštenjima upravljaju savjest ljudsku i mjere, držeći uru u ruci, vrijeme, koliko će trajati čistilište za koju dušu. Tada izračunavaju točno koliko će stoljeća, godina, dana čak i sati netko biti u čistilištu. Nema sada ni trgovca, ni vojnika, niti suca, koji ne bi vjerovao da će za škudu iskupiti dušu za sve lopovluke koje je činio cijeloga života.
Za Luthera kaže:
Dao nam je spasonosnu nauku i prelijepe savjete i ja bih želio da ih ne uništi pogreškama koje se ne opraštaju. No kad i ne bih imao ništa ispraviti u njegovim djelima, nikad se nisam osjećao toliko jakim da bih mogao umrijeti za istinu. Svi se ljudi nisu rodili s odvažnošću da budu mućenici. Što se mene tiče, kad bi me netko stavio na kušnju, bojim se da bih učinio što i sveti Petar.

Crkva je indoktrinacijom i strahom držala ljude u pokornosti sebi.
Strah od pakla djelovao je i u Lutheru te ga potakao da sa studije prava ode u redovnike. Spasenje duše postalo je tako njegov cilj. Post, molitva i bdijenje bili su mu utočištem. Osobno se posvetio štovanju Svete Ane i Marije te je postao predan redovnik augustinac.
Luther je 1505. godine doktorirao filozofiju u Erfurtu, a njegov prijatelj Staupitz ga je kao profesora doveo u Witenberg 1513. godine. Bio mu je ispovjednik i mentor i počeo ga je učiti o milosti. To je učenje počelo otvarati oči zabrinutom i preplašenom Lutheru.

Pripremajući se za predavanje o egzegezi – nauci o tumačenju Svetog Pisma – i proučavajući poslanicu Rimljanima, Luther je našao slobodu. Shvatio je da je opravdanje Božje djelo milosti i Božji dar vjerniku. Mir, koji je Luther toliko tražio, konačno se nastanio u njegovom srcu. Premda je vjerovao drugačije od onoga što je crkva službeno naučavala, Luther je ostao rimokatolik i nekoliko godina nakon toga. No kada je zbog financijskih potreba nadbiskup Albrecht, u dogovoru s papom, pokrenuo prodaju oprosnica, Luther je reagirao.

Prodaja oprosnica nije bila nova praksa ni vjerovanje u zapadnom dijelu crkve. Već 640. godine nadbiskup Theodore iz Caterurya počinje s prodajom oprosta. Praksa se brzo s Britanskog otočja proširila i na kontinent.
To učenje je imalo ovaj sadržaj:
Bog oprašta vječnu kaznu, ali za privremenu kaznu vjernik treba trpjeti u čistilištu. Privremena kazna je pod vlašću crkve i svećenika, posebice pape. Oni svojim oprostom imaju moć osloboditi osobu od te vrste kazne. Tom Akvinski povezuje teoriju oprosta s doktrinom i sakramentom pokore i svečenićkog odriješenja.

Tijekom i nakon križarskih ratova manipulacija tom doktrinom se proširila. Da privuče što više hodočasnika u Rim, papa Bonificije VIII obećava jubilarni oprost svima koji dođu u Rim 1300. godine.
Kako bi skupili dovoljno novca za svoje potrebe i projekte Julije II i Leon X napisali su nekoliko bula za sakupljanje oprosnog novca.
Španjolska, Engleska i Francuska su se suprotstavile i odbile prikupljanje u korist Rima. Njemačka je pod slabom vlašću Maximilijana, popustila dominaciji pape Leona X. Njemačka, koju je Leon podijelio 1515. godine na tri područja, trebala je početi s prodajom oprosta.
Jedan dio predan je Albrechtu, nadbiskupu Maunza i Magdeburga koji je tada imao 25 godina.
U dogovoru s papom, o dijeljenju prihoda od prodaje oprosta pola – pola, ovlastio je dominikanca Johnna Tetzela da vodi i nadgleda taj posao. Iako je Tetzel imao nekoliko diploma, bio je doktor filozofije i teologije živio je nemoralnim životom. Prema svjedočanstvu papinskog nuncija Carl von Miltitza, Tetzel je bio neiskren, zlonamjeran i seksualno nemoralna osoba.
Putujući Njemačkom sa svojim suradnicima, srdačno je dočekivan. Velike su ga grupe ljudi čekale i pratile kroz grad do crkve. Nakon propovijedi i ohrabrivanja vjernika, da kupe oprost za svoje grijehe ili grijehe svojih bližnjih, ljudi bi dobili oprosno pismo. Neki su to smatrali ulaznicom u nebo.

Tetzel i njegovi pomagači nisu dakako poticali ljude na pokajanje ili obećanje već na kupovinu oprosta.
‘Kad novčić zazveči u kasici, duša izleti iz čistilišta’ – obećavao je Tetzel.
U zanosu se hvalio kako je oprosnim pismima iz čistilišta spasio više duša nego sveti Petra propovijedanjem. Za razliku od priprostih, obrazovani i inteligentni ljudi počeli su postavljati pitanja: Voli li Bog više novac nego pravednost? Zašto papa ne isprazni čistilište iz samilosti i dobrote, a ne prodajom oprosta? – pitao je Luther.

Kada se Tetzel približio Saxoniji, vlasti su mu iz straha da iz njihove pokrajine ne odnese previše novca, zabranile pristup. Zbog toga se držao na granici Saxonije i Juterborga i tu obavljao svoju trgovinu. Time je izazvao reakciju profesora sveučilišta iz obližnjeg Wittenberga – Martina Luthera.

Kako je već 1516. godine u ljeto propovijedao protiv pouzdanja u kupovinu oprosta Luther je odlučio ponovo reagirati ali na drugačiji način. Smatrao je da šutnja znači izdaju vlastitog uvjerenja, doživljaja i savjesti. On je, opterećen grižnjom savjesti i osudom grijeha, znao da je oproštenje dar Božje milosti koji se prima vjerom.
Kako bi pokrenuo akademsku raspravu, Luther je napisao svojih 95 teza i predočio ih javnosti 31. listopada 1517. godine.
Božjom providnošću teze su vrlo brzo tiskane, prevedene i razaslane po Europi. Luther svojim tezama nije želio prosvjedovati ni protiv pape ni protiv Rimske crkve; čak ni protiv oprosnica, već protiv njihove zlouporabe.
Luther za sebe kaže kako je u to vrijeme bio redovnik i ludi papist, toliko predan dogmama pape da bi spremno ubio bilo koga tko bi papi odbijao poslušnost. Lutheru ni na kraj pameti nije bila ideja o započinjanju nove crkve. Sve što je želio bilo je obnova crkve.
Razaslane teze našle su odjeka i potaknule rasprave među slobodnim znanstvenicima, njemačkim domoljubima koji su željeli oslobođenje od talijanske kontrole i vjernicima koji su bili ‘siti’ klerikalnih zlostavljanja i zlouprabe religije. Istodobno su teze napadnute i osuđene iz klerikalnih krugova, posebno od strane dominikanaca.
Kroz vrijeme i polemiku Luther je ušao u sukob s papinskim autoritetom. Teorija i prodaja oprosta temeljila se, naime, isključivo na papinskom autoritetu. Potvrdu takvom učenju teolozi nisu mogli naći u Svetom Pismu, a ni u učenju crkvenih otaca, bilo grčkih ili latinskih.

Sukob mišljenja vodio se oko pitanja da li je papinski autoritet bio nepogrešiv i konačan ili podložan usklađivanju sa Svrtim Pismom i zaključcima koncila.

Zbog nekoliko žešćih Lutherovih diskusija putem pisama s dominikancem po imenu Silvester Mazzolini zvanim Prierio, prema mjestu u kojem je rođen, rascjep se proširio. Nakon toga je rimska kurija prestala tolerirati Lutherovo učenje. Pozvan je da 07. kolovoza 1518. godine dođe u Rim. Papa je tražio od Elektora Fredericka Mudrog da to ‘đavolje dijete’ preda papinskom legatu. Elektor, koji to nije želio, dogovorio je kompromis: saslušanje u Augsburgu.

Kardinal Cajetana ( Thomas de Vio ) saslušao je i ispitao Luthera. U tri razgovora ( 12. 13. i 14. rujna 1518. ) kardinal je tražio da se Luther odrekne ‘svojih greški’ i podredi papi. Luther je to odbio izjavljujući da ne može učiniti ništa protiv vlastite savjesti. ‘Čovjek mora više slušati Boga nego čovjeka. Pismo je na mojoj strani. Čak je i Petar primio ukor od Pavla ( Galaćanima 2:11 ) zbog krivog ponašanja’.
Kardinal ga je zastrašio prijetnjom ekskomunikacije i otpustio ga uz riječi: Odrekni se ili više ne dolazi u moju prisutnost.
Nakon sastanka sa Lutherom, kardinal je potakao Staupitza da učini najbolje što može i obrati Luthera.

U siječnju 1519. Martin je pozvan pred papinskog nuncija Karla von Militza. Putujući Njemačkom Militz je otkrio veliku privrženost naroda Lutheru. Na sastanku 6. siječnja 1514. Militz je bio jako ljubazan prema Lutheru i za cijelu situaciju okrivio Tetzela. Koristeći sve svoje sposobnosti Milirz je molio Luthera da ne podijeli crkvu. Uz dogovor da se spor riješi kroz njemačke biskupe, Luther je obećao da će od pape zatražiti oprost i opominjati ljude da se ne odvoje od Rimske crkve.

U svom pismu papi 3. ožujka 1519. Luther mu izražava osobnu poniznost. Poriče da je ikada nastojao povrijediti Rimsku crkvu, no da se ne može olako odreći svojih uvjerenja. Nakon toga nastupilo je kratkotrajno primirje koje je poremetio dr. Bhann Maria. On je pozvao Andreasa von Karlstadta na teološku raspravu koje se odnosila na Lutherove teze. Uvidjevši da je debata pripravljena kao neizravan napad na njega, Luther se odlučio u nju uključiti.

Bila je to jedna od najvažnijih rasprava u povijesti čovječanstva. Sudionici su bili na visokoj razini. Eck je bio potkovaniji u povijesti i poznavanju latinskog, a Luther jači u poznavanju Biblije, dubini misli i originalnosti. Dok se Eck pozivao na crkvene oce, Luther se pozivao na ‘crkvene djedove – apostole’.

Glavnina rasprave bilo je pitanje papinskog autoriteta i nepogrešivosti crkve. Eck je tvrdio da je papa nasljednik Petra po božanskom pravu. Luther je osporio takvu tvrdnju jer je suprotstavljena biblijskom nauku, ranoj crkvi, Nicejskom saboru i počiva isključivo na tvrdnjama Rimskih papa.
Luther se nije složio s Husovim odvajanjem od Rimske crkve kada ga je Eck optužio da se drži Husovih teza. Međutim, potvrdio je da se Hus držao biblijske istine i bio nepravedno osuđen i spaljen. Nakon toga cijela je rasprava pokazala nespojivost različitih stajališta. Luther je izgubio svaku nadu u reformaciju iz Rima, a Rim mu je spremao ekskomunikaciju – izopćenje iz crkve.

Kocka je bačena. Od kolovoza do listopada Luther piše tri knjige: Obraćanje njemačkim plemićima, Babilonsko ropstvo crkve i Kršćanska sloboda.
Luther piše: Budući da biskupi ne žele reformaciju sada su na potezu vjernici. U svojim spisima on napada ‘tri Jerihonska zida’ koji stoje protiv reformacije:

1. Isključenje laika iz upravljanja.
2. Isključivo pravo interpretacije Pisma.
3. Isključivo pravo sazivanja sabora.

Luther otvoreno napada svjetovne običaje papa i kardinala. Govori i piše protiv zlouprabe crkvenih pozicija i pohlepe koja vlada u kleru. O misama za mrtve kaže da ih treba ukinuti jer su sredstvo za uzimanje novca od ljudi.
U biblijskom pristupu crkve napada sustav sakramenata koji se koriste kao sredstvo kontrole vjernika. Od rođenja pa do groba čovjek je podložan ovisnosti i kontroli od svećenika.
Luther je tvrdio da je crkva izmislila dodatne sakramente i učenja kako bi imala veći utjecaj i kontrolu u ljudskim životima. Biblija uči i govori o samo dva sakramenta: krštenju i Gospodnjoj večeri.
Svaki sakrament čini vjernika ovisnim o svećenicima, a njegov odnos s Bogom postaje nemoguć bez svećenika. Luther ukazuje i napada krivo učenje o euharistiji kojim su nepoučeni ljudi uvedeni u ropstvo. Tvrdi da vjernik treba biti dionikom obje prigode večere Gospodnje i kruha i vina, te da nijedan svećenik nema moć pretvoriti kruh u tijelo, a vino u krv.
Nauka o pretvorbi – proglašena službenom dogmom u XIII. stoljeću – sinteza je biblijskog nauka i Aristotelove filozofije. Pozivajući se na Sveto Pismo, Luther tvrdi da je bila potrebna i prinesena jedna žrtva za sva vremena i sve ljude koji vjeruju. Hebrejima 9:23-28; 10:5-18.
Misna žrtva je ljudska izmišljotina i nijedan crkveni službenik nema magične moći da pretvori kruh i vino u tijelo i krv te da ponovo prinese Isusa.
Euharistija je ‘Božji dar čovjeku, a ne ljudski dar Bogu. Ona je poput krštenja i to mora biti primljeno, a ne dano’. U svim tim nebiblijskim učenjima Luther je vidio sredstvo zarobljavanja i uvođenja u ovisnost o crkvi i svećenstvu. Vjerovao je da su takva učenja izmišljena da bi ljude učinili ovisnima.

Luther je vidio podijeljenost na kler i laike kao zid u odnosu prema Bogu. Vjerovao je da ono što crkva naučava kao ekskluzivno pravo klera treba biti dostupno svim vjernicima. Svaki vjernik ima pravo na odnos i službu Bogu. Svaki vjernik može razumjeti i tumačiti što je spoznao. On ili ona su izabrani puk i dio kraljevskog svećenstva. I.Petrova 2:9.
Luther je želio osloboditi ljude od svečenićke kontrole i uključiti ih u crkvena zbivanja. Crkvena je vlast smatrala da je to krivo.
U odgovoru na Lutherovu ustrajnost i uvjerenost papa je odlučio ići do kraja. Uz savijet dr. Ecka, kardinala Cajetana i drugih, papa je donio odluku o izopćenju Luthera iz Rimokatoličke crkve. U lipnju, 1520. papa je odaslao ‘goruću’ bulu o izopćenju. Uzimajući poziciju suverenog autoriteta i suca u svim stvarima vjere, kao onaj koji može udijeliti vječnu nagradu ili kaznu, papa Luthera naziva ‘divljom svinjom koja ruje po našem vrtu’. U njoj ga poziva da se u roku od 60 dana pokaje ili će on i njegovi sljedbenici biti izopćeni i kažnjeni kao heretici. Bulu, koja je trebala obratiti ili spaliti Luthera, Luther je spalio 10. prosinca 1520. godine.

Početkom 1521. godine, novi car Svetog rimskog carstva, Karlo V otvorio je prvi Zbor u Wormsu s ambicijom da ponovo ujedini podijeljeno carstvo. Lutheru je obećao sigurno putovanje i u travnju ga iste godine pozvao na Državni sabor.
Luther se 17. travnja našao pred carom, papinim poslanicima, plemićima i mnoštvom promatrača. Još iscrpljen od puta, Luther se suočio s Eckom. Pokazujući mu njegove knjige, Eck ga je pitao: Jesu li ovo tvoje knjige i da li ih se odričeš? Umoran, Luther moli da mu daju jedan dan za razmišljanje. Uzvanici se dogovaraju i dopuštaju mu predah. Drugi dan, 18. travnja, Luther čeka dva sata da se skupe uzvanici. Kada su se svi okupili Eck ponovo postavlja isto pitanje. Luther odgovara svojom poznatom izjavom: Ako me uvjerite svjedočanstvom Svetog Pisma ili jasnim argumentima. Ja sam nadvladan Duhom Svetim koji mi je govorio i moja savjest je vezana Božjom Riječju. Ne mogu i neću se odreći bilo čega, jer je nesigurno i opasno učiniti bilo što protiv savjesti.

Nakon toga car ustaje i prekida skup. Lutherov položaj činio se teškim i neizvjesnim. Bez njegovog znanja, prijatelji su organizirali njegovu otmicu, te su ga prerušenog odveli na sigurno. U izbjeglištvu, Luther je preveo Bibliju na njemački jezik, te time svome narodu dao veliki dar.

Kada je prošao veliki val reformacije Luther je dobio priliku javno djelovati kao pastir i profesor. Dosljedan svome uvjerenju da celibat nije Božja volja Luther se oženio i dobio djecu. Dok je lažao na samrtnoj postelji njegov je sin pitao: Dragi oče, umireš li s vjerom u učenja i doktrine koje si naučavao?
Da, odgovorio je Luther.
Već na lomači, pred samu smrt, Jan Hus je izjavio: Možda će ubiti gusku, ali za 100 godina, labud će doći.
Njegovo se proroštvo ispunilo u Lutheru.
Kada su ga upitali zašto sakramente, hodočašća i uzdanje u dobra djela naziva štakama i što staviti umjesto toga, Luther je odgovorio: Krista čovjek treba – samo Krista.
Nakon Isusovog utjelovljenja reformacija je najveći događaj u ljudskoj povijesti. Kroz nju je opet Riječ tijelom postala i nastanila se među nama ljudima, još jedanput Krist je ‘uskrsnuo’ i propovijedao svoju Riječ.
I mnogim izjavama o osnovnim načelima reformacije govori se o načelima: samo vjera, samo milost, samo Pismo, samo Krist.
Ta su načela izuzetno suprotstavljena učenju rimske crkve. Kada je Luther govorio samo Pismo on je želio reći da Sveto Pismo ima autoritet i nadmoćno je onomu što uče tradicija i koncili. Reformatori su poučavali da je Sveto Pismo vrhovno i nepogrešivo pravilo vjere i prakse.

Kroz Melanchtonovu pomoć Luther je razumio da ne smijemo tumačiti Pismo kroz crkvene oce, već oce prosuditi po Pismu. Proučavajući povijest uvidio je da su Ambroz, Jeronim i Augustin griješili u svojoj egzegezi.
Samo je Biblija nepogrešiva, govorio je Luther. Koncili su griješili i griješe. I najmanji seljak koji posjeduje Bibliju i nje se drži ima više autoriteta nego papa i koncili koje ne naučavaju biblijske istine. Ne dopustite da vas odvedu izvan učenja Biblije. Ako iskoračite iz njenog učenja bit ćete izgubljeni. Vodit će vas kamo god žele. Ako ostanete u njoj bit ćete pobjedonosni, opominjao je Luther.
Načelo, samo vjera, govori o tome da vjera ima nadmoć nad djelima. Biti spašen, govorila je crkva: Znači činiti ono što crkva naučava. Ako netko ne vrši crkveni zakon taj neće biti spašen. Kroz takvo učenje crkva je postala gospodaricom spasenja. Bez nje i njenih službenika nitko ne može biti spašen.

Proučavajući Sveto Pismo Luther je došao do razumijevanja: Po vjeri čovjek živi i biva opravdan, a ne po onome što čini. Reformacija nije odbacila dobra, već mrtva djela. Ona je odbacila podređivanje vjere djelima. Pismo jasno kaže: A bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu. Hebrejima 11:6.
Opravdani vjerom u miru smo s Bogom. Rimljanima 5:1. Činiti djela koja ne proizlaze iz vjere ( poslušnosti Bogu ) pa čak i dobra djela, a ne imati vjere ravno je nuli.

Biblija nam svjedoči: Prije svih naših djela treba doći milost i vjera. Efežanima 2:8-9.
Načelo, samo Krist, govori o tome da je ono što je Krist učinio dovoljno za spasenje onoga koji vjeruje. Rimska crkva je učila, kako je dobro ono što je Isus učinio, ali da to nije dovoljno. Zbog toga vjernik treba činiti ono što crkva naučava i dobra djela. Tada, ovisno o tome da li se na temelju nečijih djela može reći da je on ili ona živjela pravedno, Bog prosuđuje i tek tada objavljuje opravdanje ili osudu.

Riječ ‘samo’ u načelima reformacije ima vrlo važnu ulogu. Rimska crkva nikada nije negirala Pismo, vjeru, milost ili Kristovo djelo ali je svemu dodavala nešto svoje. Pismu je dodavala tradiciju, koncile i kanonski zakon. Vjeri je dodavala djela, milosti sakramente, a Kristu naše zasluge. Da bi pojasnili svoja stajališta reformatori su isticali riječ ‘samo’.
Sljedeće bitno načelo reformacije je svećenstvo svih vjernika.
Kroz razumijevanje Pisma Luther je shavtio da kler nema nadmoć nad vjernicima, već da su svi dio jedne velike cjeline. Spoznao je da papa nije glava i veliki svećenik crkve, već sam Isus Gospodin, a da je svaki vjernik svećenik. Neuključenost i pasivna poslušnost laika nipošto nisu volja Božja. Konfrontacija u tom području bila je vrlo snažna. Kler nije želio prepustiti svoju vlast i privilegije, a Luther se nije dao podrediti. Da ohrabri i pouči ljude on je govorio: Za nečije spasenje nije nužno da se bude podčinjen rimskom papi.

U emotivnom žaru je rekao: Odreći se učenja protiv papinstva značilo bi podržati tiraniju. Učenju da je papa glava crkve suprotstavio se rekavši: Važno je da Crkva ima glavu, a ta glava je Krist.

Neupućenoj osobi vjerojatno nije jasno što su to Wycliffe, Hus i Luther našli. Riječ spasenje mnogima zvuči nejasno ili apstraktno. Treba imati na umu da su svi oni bili rimokatolici. Obrazovani i cijenjeni kao službenici unutar rimokatoličkih krugova. Njihov odlazak u svećenstvo i služenje crkvi nije bio povezan s prehranjivanjem sebe ili obitelji. Željeli su služenjem Bogu i ljudima postići sigurnost svog spasenja. Sam Luther bio je opterećen nesigurnošću svog spasenja pa se upustio i utonuo u različite pokore i žrtvovanja ne bi li zadobio tu sigurnost. Činilo mu se da, što se više trudi, ima sve manje mira.

Kao što sam kaže: Naše misli su bile usmjerene u potpunosti na naša djela. No njegove molitve i pokore nisu davale očekivani rezultat. Jednog je dana vidio redovnika koji je uzeo križ rekavši prisutnim redovnicima koji su se hvalisali svojim religioznim dobrim djelima: Ne znam za svoje zasluge, samo za zasluge onoga koji je umro za mene na križu. Oslanjam se na te zasluge.
Kroz proučavanje Pisma i povijest, on je razumio da kršćanin može za zemaljskog života znati je li ugodio Bogu, te je li spašena ili izgubljena osoba.
Luther je vjerojatno razmišljao o stotinama i tisućama mučenika koji su umirali s pjesmom i osmjehom na usnama. Oni su znali da su spašeni i bili sigurni da odlaze u Raj svome Gospodinu.

Biblijske tvrdnje: U ovome je Njegova ljubav u odnosu na nas dosegla vrhunac, da smo već sada sigurni u pogledu Sudnjega dana ili Dakle, opravdani vjerom u miru smo s Bogom ili Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo Djeca Božja. I.Ivanova 4:17; Rimljanima 5:1 ) potakle su ga na razmišljanje i pitanja. Kako su rani vjernici mogli imati sigurnost, mir ili svjedočanstvo? Zašto ja to nemam? Kako to mogu dobiti? Ovakva i slična pitanja poticala su ga da čita Sveto Pismo, razmišlja i donosi zaključke.

Jednoga mu je dana sinulo: Ja pokušavam postići cilj na krivi način. Pouzdajem se u svoja religiozna djela, crkvenu instituciju i svoje nastojanje, umjesto u Božju dobrotu i milost. Ostavivši crkveno učenje prionuo je uz Apostolski nauk. Novi zavjet, vjera, milost i ljubav preplavili su njegovo srce.

Mir i sigurnost spasenja su ga ispunili i on se osjetio poput oslobođene ptice. Sve što religioznim i dobrim djelima nije mogao postići sada sa sa shvaćenom milošću izlilo u njega. Počeo se osjećati voljenim i zahvalnim. On koji se bojao smrti i Božjeg suda, bio je oslobođen toga straha. Konačno je shvatio zašto su apostoli i rani kršćani umirali s pjesmom i osmjehom. Vjera je promijenila i njegov život. Sigurnost spasenja postala je izvorom odlučnosti i pouzdanja. Poput ranih kršćana i Jana Husa, bio je spreman umrijeti za svoja uvjerenja i Isusa Gospodina.
Vjeru koju je našao izrazio je stihovima pjesme:

Moćna tvrđava naš je Bog.
Nek dobra i bliski odu i ovaj smrtni život.
Tijelo mogu ubiti, ali Božja istina ostaje,
Njegovo je kraljevstvao zauvijek.

Samo je žedan čovjek zahvalan za čašu vode. Onaj koji je zbog bolesti bio ovisan o drugima visoko cijeni svoje zdravlje. Zadobio je mir i sigurnost spasenja. Luther se nije dao pomaknuti, Naprotiv, nastavio je to čvrsto držati i propovijedati.

Osnovne doktrine koje je Luther naučavao:

1. Vrhovni autoritet Svetog Pisma.
2. Opravdanje i spasenje je dar Božje milosti, a ne zasluga ljudskog napora ili novca.
3. Svi vjernici su svećenstvo.
4. Papa i koncili nisu nepogrešivi.
5. Celibat nije Božja volja.
6. Krist, a ne papa, jest glava Crkve.

Autor: Damir Šićko Alić

Izvor: Zeljko Crnjak/Facebook

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0
Vjera