Reformatori: John Wycliffe (1329 – 1384)

Reformatori: John Wycliffe (1329 – 1384)

Pogledi: 106
0 0
Read Time:7 Minute, 27 Second

U 13. i 14. stoljeću javljaju se plamičci vjerske obnove, koji su s vremenom pridonijeli razvoju humanizma i izlasku iz mračnog Srednjeg vijeka. John Ball, engleski svećenik iz 14. stoljeća koji je zagovarao socijalnu pravdu, postavio je pitanje: ‘Jesu li oni koji se zovu gospodom više ljudi nego mi – ne potječemo li svi od Adama i Eve?’

Engleska i Francuska, koje su već bile nacionalno oformljene države, vodile su rat za teritorij i veći utjecaj poznat kao Stogodišnji rat. (1337. – 1453.)
Tijekom toga rata papina se prijestolnica jedno vrijeme nalazila u Avignonu u Francuskoj, zbog čega su ga Englezi počeli doživljavati kao nacionalnog neprijatelja, a papine zahtjeve za vrhovnom crkvenom vlasti na engleskom teritoriju kao prijetnju. Pored ratnih nevolja i nezadovoljstva seljaka feudalizmom, Englesku je pogodila i kuga, te odnijela mnoge živote.

Godine 1360. Englezi pobjeđuju francusku vojsku i u Bretanji sklapaju sporazum s francuskim kraljem. Ti im događaji povećavaju nacionalnu samosvijest i patriotizam.

Nakon vojne, Engleskoj je preostalo izboriti se i za neke druge pobjede, posebno u području crkvenog života. U to vrijeme Engleska je crkveno bila rimskom kolonijom. Papa je imao pravo crkvene vlasti.
Mogao je mijenjati i postavljati biskupe prema svom interesu, te tako utjecati ne samo na vjerski nego i na politički život u zemlji. Papa je također osobno potvrđivao svoje ljude za ispovjednike kralju i njegovoj obitelji i tako imao uvid u zbivanja u kraljevskoj obitelji.

Svake bi godine porezni novac putovao iz Engleske u Italiju ili Francusku. To nije bio mali novac. Godine 1375. papa Grgur XI tražio je samo od dvojice biskupa iz Engleske 60 000 florinsa.

Bilo je to vrijeme kad su biskupi posuđivali novac kraljevima i kad je trećina Engleske bila u vlasništvu Rimske crkve.
Biskup De La Bere uzimao je između mnogih ostalih prihoda i 400 maraka od svakog svećenika koji je imao konkubine.

Mnogi su biskupi i svećenici živjeli vrlo dobro, pa čak raskošno. Svećenici su prodavali oprost te uzimali velike svote novca na ime crkvenog poreza.
Mnogi klerici živjeli su nemoralno, što je izazvalo nezadovoljstvo u narodu.

Od 1378. do 1417. godine, dvije ili čak tri osobe polagale su istodobno pravo na papinski položaj. U borbi za prevlast, jedan su drugoga ekskomunicirali i proklinjali. U to su vrijeme pape i protupape stolovali ne samo u Rimu nego i u Avignonu i drugdje.

U vrijeme tih zbivanja na scenu stupa John Wycliffe. Tog doktora filozofije, župnika i profesora na Oxfordu smatrali su jednim od najvećih umova 14. stoljeća.

Premda kod njega možemo naći elemente borbe za nacionalnu i vjersku samostalnost Engleske, njegova je bitka prije svega bila dokrtinarna. Proučavajući Pismo došao je do zaključka da ono što Rimska crkva naučava kao i moralni standardi koji vladaju u kleru, nisu usklađeni sa Svetim Pismom.

Uistinu John Wycliffe prvi je utvrdio osnovno prvailo reformacije: SAMO PISMO.
Na pitanje koji bi to autoritet trebao zamijeniti autoritet pape i kardinala on je odgovorio: AUTORITET SVETOG PISMA.

‘Tamo gdje se Biblija i Crkva ne slažu moramo poslušati Bibliju. Gdje se ljudska savjest i ljudski autoritet sukobljavaju, moramo slijediti savjest’.

Wycliffe je poučavao: ‘Svi su ljudi obavezni na poslušnost Kristovu zakonu. Niti jedan kršćanin nema pravo slijediti Petra, Pavla ili bilo kojeg sveca osim u onom u čemu oni nasljeduju Krista’.

Naravno da je takvo učenje i propovijedanje izazvalo neodobravanje klera. Počeli su poduzimati korake da ga uklone iz njegove službe. Učenje i izjave koje je dao snažno su ovlastile Bibliju kao Zakon Božji koji je iznad svih drugih zakona bilo papinskih, koncilskih ili zakona crkvenih očeva.

‘BIBLIJA JE PRAVILO VJERE I MORALA’ – učio je Wycliffe. ‘SVETO PISMO JE ZAKON BOŽJI, BOŽJA RIJEČ. ONO JE BEZGRIJEŠAN ZAKON GOSPODNJI, NAJISTINITIJI, KOMPLETAN I NAJCJELOVITIJI. PISMO JE KATOLIČKA VJERA, VRHOVNO PRAVILO LJUDSKOG SVEĆENSTVA’.

Ohrabrujući svoje slušatelje na čitanje Svetog Pisma, Wycliffe bi im govorio: ‘Ova knjiga je cjelovita istina koju svaki kršćanin treba proučavati. Ona je standard sve logike. Logika poput one u Oxfordu često se mijenja, a Pismo je nepromjenjivo’.

Možda se iz naše perspektive tako snažan govor o važnosti Svetog Pisma čini nepotrebnim no valja se prisjetiti da je u to vrijeme Biblija bila uklonjena iz ljudskih života.
Pod izgovorom da je Biblija knjiga za kler i da ju samo papa i koncili imaju pravo tumačiti, Rimska je crkva ograničila pristup Bibliji. Stoljeće prije Wycliffeova vremena 1229. godine na saboru u Tulousu, službeno je zabranjeno da se laici koriste Biblijom. Ta zabrana bila je na snazi i u Wycliffeovo vrijeme. Samo svećenstvo često nije ni poznavalo ni cijenilo Bibliju.

Kada je jedan svećenik izjavio: ‘Bolje je biti bez Božjeg zakona, nego bez papinstva’ – Wycliffe nije mogao odšutjeti. ‘Strašno’ – uzviknuo je, ‘zar to znači da su Božje riječi laži?’ ‘Ništa što nije utemeljeno na Pismu ne trebamo vjerovati, a Bibliji ništa ne dodavati. HEREZA JE KONTRADIKCIJA PISMU’.

Suprotstavljajući se zabrani čitanju i proučavanju Pisma on je govorio: ‘Sveto Pismo pisano je Crkvama, zbog toga ga svi vjernici trebaju proučavati’.

Kad je Wycliffe počeo prevoditi Pismo s grčkog na engleski jezik neki veliki crkveni vođe usprotivili su se tome. Odgovarajući im Wycliffe je govorio: ‘Zabraniti laicima Pismo je osnovni grijeh. Obznaniti ga narodu na materinjem jeziku prava je dužnost svećenika. Krist i apostoli učili su narod na materinjem jeziku.
Zar Englezi ne bi trebali činiti isto? Biblijom na Engleskom jeziku najbolje ćemo osposobiti Engleze da slijede Krista i dođu u Raj’.

Poput Wycliffea i Thomas Stitny u Češkoj borio se za Bibliju na materinjem jeziku. Odgovarajući svojim protivnicima on je govorio: ‘Oni koji zabranjuju čitanje Biblije na svom (materinjem) jeziku, spriječavaju Gospodina Boga, vječitog mladoženju da pouči svoju mladu – Crkvu Njegovoj volji i utješi je u njenoj nevolji. Da, s pravom trebaju biti u strahu oni koji zaustavljaju pisma upućena od kralja njegovoj kraljici ako i kada on postane svjestan toga. Koliko je veći Gospodin Bog nego bilo koji kralj. Koliko je Njemu draža Njegova Zaručnica (Crkva) nego bilo koja kraljica njenom kralju?’

Koliko je Sveto Pismo bilo važno Wycluffeu vidimo iz toga što je on posljednje godine svoga života posvetio prevođenju Novog Zavjeta. Taj je njegov prijevod, ispisan rukom, umnožen u 170 primjeraka.

Drugi predmet neslaganja i sukoba između Wycliffea i Rimske crkve bila je doktrina o pretvorbi.
U 13. je stoljeću stvorena doktrina o tomu kako svećenik Rimske crkve ima od Boga danu moć da pretvori hostiju u stvarno Isusovo tijelo, a vino u stvarnu Isusovu krv. Izmislivši teoriju po kojoj ‘izgled ostaje isti dok se supstanca mijenja’ crkva je naučavala kako nitko drugi osim rimokatoličkih svećenika nema tu moć.

Kako je ta doktrina bila nova u Wycliffeovo vrijeme on ju je nazivao: ‘ova moderna doktrina sadašnje crkve’ ili ‘novotarija’. Doktrinu je nazvao herezom koja potkopava svu logiku i svu prirodnu znanost. ‘To nije utemeljeno niti u zdravom razumu niti u Pismu’ – govorio je Wycliffe.

U mnogim crkvenim krugovima ta nova doktrina izazvala je kontroverzu pa čak i strahove kod svećenika. Ljudi su raspravljali što će se dogoditi ako svećenik blagoslovi hostiju i ona mu ispadne iz ruke. Zgrabi li je miš i pojede, znači li to da je miš pojeo Kristovo tijelo?

Kod mnogih je ljudi vladalo mišljenje da svećenik doista lomi Kristovo tijelo: vrat, ruke, noge i druge dijelove tijela.
Wycliffeov odgovor na to bio je da su kruh i vino simboli koji nas podsjećaju na Tijelo i Krv, odnosno Isusovu žrtvu.

Budući da je crkva naučavala kako svećenik svaki put kada prinosi Tijelo i Krv prinosi stvarnu Isusovu žrtvu, Wycliffe je naučavao kako je u skladu s Pismom ISUS JEDANPUT ZAUVIJEK PRINIO SVOJU ŽRTVU. Hebrejima 9:23-28; 10:15-18.
Prinošenje opetovanih žrtava nije potrebno.

Poput Luthera kasnije i Wycliffe je napao prodaju oprosta kojom su se svećenici i crkva bezočno bogatili.

Francuski i italijanski crkvenjaci plijenili su Engleske pokrajine kroz poreze, prodaju oprosta i druge namete. Wycliffe to nije mogao odšutjetii. Napao je žestoko crkveni kolonijalaizam i poučavao kako: ‘nemamo moralnu obvezu plaćati poreze ili desetinu lošim vladarima niti crkvi’.

Kada je biskup Henry de Spencer nudio godišnji oprost svima koji odu u rat i pomognu papi Urbanu VI protiv pape Klementa VIII koji je stolovao u Avignonu, Wycliffe je poticao narod da bude poslušan civilnim, a ne crkvenim vlastima.
On je snažno zagovarao odvajanje svjetovne i crkvene vlasti. U vrijeme oslobođenja savjesti od vjerovanja u papinstvo, Wycliffe je bio zagovornik savjesti i Svetog Pisma.

‘Autoritet civilnih vlasti jači je od autoriteta crkvenih velikodostojnika’ – učio je Wycliffe.

Uistinu, Wycliffe zaslužuje naziv JUTARNJA ZVIJEZDA REFORMACIJE. Duhovno on je pokrenuo pad crkvenog kolonijalizma i crkvenog patronata u vjerskom i državnom smislu.

Kada je Wycliffe umro od srčanog udara 1384. godine, protivnici ga ni mrtvog nisu ostavljali. Crkveni predstavnici iz groba su izvadili njegove kosti, spalili ih i bacili u potok Swift koji utječe u rijeku Avon. Od tamo ih je rijeka Severn odnijela u more, simolizirajući tako širenje njegova utjecaja na svijet.

Osnovne doktrine koje je Wycliffe naučavao:

* Autoritet Svetog Pisma iznad svakog drugog
* Isusova žrtva na križu dovoljna je za opravdanje čovjeka
* Odvajanje crkvene i svjetovne vlasti

Izvor: Zeljko Crnjak/Facebook

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0
Vjera