Kako je odlučeno koje će knjige biti uvrštene u Sveto pismo?

Kako je odlučeno koje će knjige biti uvrštene u Sveto pismo?

Pogledi: 101
0 0
Read Time:9 Minute, 24 Second

Mnogi kršćani veoma cijene Bibliju jer vjeruju da je ona dana Božjim nadahnućem. No tko je odlučio koje će knjige biti uključene u zbirku koju danas nazivamo Biblijom? Kanonizacija je riječ koja označava postupak kojim su knjige uključivane ili isključivane iz Biblije. Osnovno značenje grčke riječi kanon jest „pravilo“. Zbog toga se ponekad knjige u našoj Bibliji nazivaju kanonskim knjigama, premda se kanonizacija bavi više popisom biblijskih knjiga.

Uzmimo kanonizaciju kao pitanje zašto su u ranokršćanskim zajednicama određene knjige smatrane svetima iautoritativnima. Odgovor na ovo pitanje određuje hoćemo li vjerovati da je Biblija, kakvu je danas imamo, nastala kao rezultat vodstva Svetoga Duha u prvoj crkvi ili su za to odgovorne političke sile u Konstantinovo vrijeme, kako to neki tvrde. Budući da se Biblija sastoji od dva dijela, Staroga i Novoga zavjeta, razmotrit ćemo ovo pitanje u dva dijela.

Kanon Starog zavjeta

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Stari zavjet? Na pitanje se ne može definitivno odgovoriti zbog nedostatka povijesnih izvora. Isto važi za pitanje u koje je vrijeme takva odluka donesena. Stručnjaci koji zastupaju povijesno-kritičku metodu smatraju da je Biblija postupno stjecala svoj autoritet. Oni smatraju da 39 knjiga hebrejske Biblije, podijeljenih u tri glavna dijela (Zakon, Proroci i Spisi), ukazuje na tri koraka razvoja u procesu kanonizacije. Prema tom gledištu je Zakon – misli se na Mojsijeve knjige, nazvane i Petoknjižje (Pentateuh) – kanoniziran oko 400. pr. Kr. , Proroci u prvom stoljeću prije Krista, a zatim Spisi tijekom prvog stoljeća naše ere.

Konzervativno mišljenje. Sasvim je drukčije kad to pitanje razmatramo s konzervativne strane. Knjigu Zakona (Pentateuh) se smatralo Božjom Riječju od njenog najranijeg postojanja. Niz biblijskih ulomaka ukazuje na to da je Zakon od samih početaka sebe smatrao autoritativnim. U podnožju Sinaja Mojsije „prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: ‘Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo’“. (Izl 24,7.)

Stoljećima kasnije, poslije babilonskog ropstva, Ezra čita iz knjige „Mojsijeva zakona“, koju je narod prihvatio kao ustav svoje obnovljene države (Neh 8,1). Poštovanje koje su Židovi pokazivali prema Mojsijevim knjigama, različito nazivanima „Mojsijev zakon“ (r 1), „knjiga Zakona“ (r 3) i knjiga „Božjeg zakona“ (r 8), pokazuje uzvišeni položaj Mojsijevih knjiga.

Nemamo pojedinosti o tome kako su ove knjige sakupljene. Moguće je da su Ezra i Nehemija bili uključeni u sabiranje knjiga koje predstavljaju starozavjetni kanon. Međutim, niti je jedna osoba, a niti više njih, odlučila koje knjige treba uključiti u Stari zavjet, jer je u povijesti Izraela bilo pojedinaca koji su prepoznati kao Božji proroci, i ono što su ti ljudi rekli i napisali smatralo se Božjom Riječi. Pisci nisu morali čekati da njihovo djelo prođe ispit vremena da bi im se priznao autoritet. Njihova su djela prihvaćena kao Pismo jer se smatralo da je ono što su rekli i napisali došlo od Boga.

Kada je nastao hebrejski kanon? Prema židovskoj predaji veći dio hebrejskog kanona nastao je u vrijeme Ezre i Nehemije. Nekanonska Druga knjiga o Makabejcima spominje spise i uspomene Nehemije, kao i njegovu knjižnicu koja je sadržavala knjige o kraljevima, prorocima i Davidove spise (2 Mak 2,13). Židovski povjesničar Josip Flavije tvrdi da nasuprot Grcima, koji su imali bezbrojne knjige, Židovi imaju samo dvadeset dvije knjige. On je zapisao da su one „sadržavale izvještaj o prošlim vremenima, za koji se opravdano vjerovalo da je božanskog podrijetla; od njih pet pripadaju Mojsiju, a sadrže njegove zakone i predaju o podrijetlu čovječanstva do njegove smrti. …

Ali što se tiče vremena od Mojsijeve smrti do vladavine Artakserksa, perzijskog kralja, … proroci poslije Mojsija zapisali su u trinaest knjiga što se učinilo u njihovo vrijeme. Preostale četiri knjige sadrže himne Bogu i propise za življenje čovjeka.“

Josip Flavije jasno pokazuje da su Proroci već bili dio svetih spisa u vrijeme Ezre i Nehemije i smatrani Pismom. On piše: „Istina je da je naša povijest od Artakserksa bila pisana veoma detaljno, ali se nije smatrala jednako autoritativnom kao ona ranija od naših predaka, jer nije imala točan slijed proroka od onog vremena.“

Nema sumnje da su proročke knjige, kao i Petoknjižje, smatrane autoritativnima od trenutka kad su napisane. Osim svjedočanstva povjesničara, u samoj Bibliji pokazano je da su u vrijeme Daniela i Zaharije Zakon i rani proroci (Jošua do Kraljevima) smatrani Pismom. Na primjer, Zaharija u 7,12 (oko 518. pr. Kr.) spominje tvrdoću srca naroda „da ne bi čuli Zakon i riječi koje im je slao Jahve nad Vojskama, svojim duhom, preko drevnih proroka“. A Daniel je Jeremijinu knjigu smatrao autoritativnom kao i Mojsijev Zakon (Dan 9,2.11).

Treći dio hebrejske Biblije, Spisi, kao zbirka, datirana je nešto kasnije od Proroka. Prolog grčkog prijevoda Knjige Sirahove (ili Eklezijastik, apokrifne knjige iz 2. stoljeća pr. Kr.) stalno spominje tri dijela Staroga zavjeta, pokazujući da je treći dio Staroga zavjeta u to vrijeme već bio priznat kao kanonski.

Kanon Novog zavjeta

Prva kršćanska crkva slijedila je Isusov primjer i smatrala Stari zavjet autoritativnim (Mt 5,17-19; 21,42; 22,29; Mk 10,6-9; 12,29-31). Zajedno sa Starim zavjetom, Crkva je Isusove riječi smatrala jednako autoritativnima (1 Kor 9,14; 1 Sol 4,15). Drukčije i nije moglo biti jer se Isusa smatralo ne samo prorokom već i Mesijom, Sinom Božjim. Poslije Isusove smrti i uskrsnuća, apostoli su preuzeli jedinstvenu ulogu širenja i svjedočenja u prilog Isusovih riječi. Krist im je rekao da će, pošto su bili s Njime od početka, biti Njegovi svjedoci (Iv 15,27). Kako je Crkva rasla, apostoli su postali svjesni mogućnosti da umru, pa se pokazala potreba za zapisivanjem Isusovih riječi (2 Pt 1,12-15). Nikome nije bilo više stalo da se sačuva i autoritativno prenese ono što se dogodilo, od apostola koji su bili svjedoci Božjeg spasenja u Isusu Kristu. Tako je postavljena pozornica za nastanak knjiga koje će, pod vodstvom Svetoga Duha, s vremenom postati novozavjetni kanon.

Oko dva desetljeća poslije križa, Isusova vijest naviještana je usmeno. A onda, od sredine prvog stoljeća, počela su se pojavljivati Pavlova pisma (poslanice). Nešto kasnije napisana su tri sinoptička evanđelja i knjiga Djela apostolska. Krajem prvog stoljeća, kad je Ivan napisao Otkrivenje, dovršene su sve knjige Novog zavjeta.Kroz čitav Novi zavjet težište je na onome što je Bog učinio u Kristu (1 Kor 15,1-3; Lk 1,1-3).

Novozavjetne knjige priznate kao Pismo. Kao što je bio slučaj s knjigama starozavjetnih proroka, Pavlovi spisi i spisi drugih apostola odmah su prihvaćeni kao autoritativni jer su pisci bili poznati kao autentični Božji glasnogovornici. Sami pisci bili su svjesni činjenice da naviještaju Božju poruku, a ne svoja mišljenja. Pavao u 1. Timoteju 5,18 slijedi formulu „Pismo veli“ kad citira iz Ponovljenog zakona 25,4 i Luke 10,7; time starozavjetna Pisma i novozavjetna Evanđelja stavlja na istu razinu autoriteta. U 1. Solunjanima 2,13 Pavao pohvaljuje kršćane u Solunu što njegove riječi prihvaćaju kao „riječ Božju“. Petar u 2. Petrovoj 3,15 i 16 također smatra Pavlove spise Pismom.

U drugom stoljeću većina je crkava imala u posjedu i priznavala zbirku nadahnutih knjiga, a koja je obuhvaćala četiri Evanđelja, knjigu Djela apostolska, trinaest Pavlovih pisama, Prvu Petrovu i Prvu Ivanovu poslanicu. Za ostalih sedam knjiga (Hebrejima, Jakov, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova, Juda i Otkrivenje) trebalo je malo duže da budu opće prihvaćene. Rani crkveni oci, na primjer Klement Rimski (oko 100. godine), Polikarp (oko 70.–155.) i Ignacije (umro 115.) – citirali su iz većine novozavjetnih knjiga (samo nisu potvrđeni Marko, 2. i 3. Ivanova i 2. Petrova), tako da se vidi da su te knjige prihvatili kao autoritativne. Međutim, u tom procesu autoritet ovih knjiga Novoga zavjeta nije im postupno pripisivan, već su ga imale od samog početka.

Razlozi za novozavjetni kanon. U razdoblju od oko četiri stoljeća, dok je novozavjetni kanon dobivao oblik (naročito određivanje popisa knjiga), niz je čimbenika imao važnu ulogu. Dok je primarni razlog za uključenje novozavjetnih knjiga u kanon bila priroda njihove vlastite autentičnosti (odnosno nadahnutosti), tome su pridonijeli i drugi čimbenici.

Jedan od ključnih čimbenika za uspostavljanje novozavjetnog kanona bio je što se u drugom stoljeću u kršćanstvu razvilo nekoliko heretičkih pokreta. Marcion, istaknuti heretik, razišao se sa Crkvom oko 140. godine i objavio svoj popis kršćanskih knjiga, koje će predstavljati kanon za vjeru i bogoslužje. Marcion je kao nadahnute knjige prihvatio samo modificiranu verziju Evanđelja po Luki i deset Pavlovih poslanica.

Istovremeno se pojavio niz kršćanskih spisa koji su navodno iznosili nepoznate pojedinosti o Kristu i apostolima. Mnoge od tih knjiga napisali su pojedinci koji su pripadali heretičkim pokretu nazvanom gnosticizam.

Gnostici su naglašavali spasenje putem tajne spoznaje (grčki gnosis). Niz evanđelja iznosilo je detalje iz skrivenih godina Kristova života. Brojne apokrifne knjige Djela opisivala su djela Petra, Pavla, Ivana i većine drugih apostola, a nekoliko apokalipsa opisalo je osobno razgledanje neba i pakla od strane apostola. Danas sve ove spise zajednički nazivamo novozavjetnim apokrifima.

U ovom razdoblju objavljeni su i popisi knjiga za koje se znalo da su ih napisali apostoli ili njihovi pomagači. Među njima je Muratorijev kanon s kraja drugog stoljeća, Popis Euzebija iz Cezareje iz početka četvrtog stoljeća i popis Anastazija Aleksandrijskog iz sredine četvrtog stoljeća. Prva dva popisa bili su još uvijek nepotpuni; sadržavali su samo dvadeset o dvadeset sedam novozavjetnih knjiga. Cijeli novozavjetni kanon je u detaljima iznesen u Atanazijevom uskršnjem pismu 367. godine, a sadrži svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga uz isključenje svih drugih. Tijekom četvrtog stoljeća nekoliko je crkvenih sinoda, kao što su koncili u Rimu (382.), u Hippou (392.) i Kartagi (397.), prihvatilo svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga kao kanonske.

Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali određenu ulogu u oblikovanju kanona, želja da se vjerno sačuvaju događaji onoga što je Bog učinio kroz Krista, već očita u Novom zavjetu, znači da je pokretačka sila iza povijesti novozavjetnog kanona bila vjera Crkve. U stvari, mnogo toga što je postalo osnova novozavjetnog kanona, već je bilo neslužbeno i općenito priznato kao Pismo kad je Crkva počela razmišljati da načini i odobri popis koji bi ograničio kršćansko Pismo. U vezi s novozavjetnim kanonom Bruce M. Metzger za sinod u Laodiceji ispravno kaže: „Proglas prihvaćen na tom skupu samo priznaje činjenicu da već postoje određene knjige koje su općenito priznate kao prikladne da se čitaju na javnom crkvenom bogoslužju, a koje su poznate kao ‘kanonske’ knjige.“ (The Canon of the New Testament: Its Origin, Develompent, and Significance, str. 210.)

Zaključak

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Bibliju? Ovo kratko razmatranje pokazalo je da su knjige u oba Zavjeta, koje su postale dio biblijskog kanona, imale vlastitu potvrdu o autoritetu. Starozavjetne knjige imale su vlastitu vjerodostojnost zahvaljujući piscima za koje je nedvosmisleno rečeno da je ono što su rekli i napisali bilo od Boga. Novozavjetne knjige imale su odmah autoritet, pošto su vjerno svjedočile o događajima i značenju Božjeg djelovanja preko Krista.

Starozavjetni kanon je najvećim dijelom riješen u judaizmu do drugog stoljeća prije Krista, premda su rasprave o tome nastavljene još nekoliko stoljeća. Iz povijesti znamo da je konačni oblik novozavjetnog kanona postojao u četvrtom stoljeću. Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali ulogu u stvarnom oblikovanju novozavjetnog kanona, Crkva nije odlučivala koje će knjige biti uključene u kanon. Crkva je prepoznala i priznala nadahnuće i vlastitu potvrdu autoriteta dvadeset sedam novozavjetnih knjiga i ograničila kanon na ove knjige.

Autorica: Kwabena Donkor;
Izvor: Biblija-govori.hr

IzvorNovizivot.net

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0
Vjera