Istinita priča o malom Mihi: “I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima”

Istinita priča o malom Mihi: “I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima”

Pogledi: 91
0 0
Read Time:11 Minute, 29 Second

Mihaela sam prvi put upoznala prije dvije godine kada sam s timom od deset ljudi otišla služiti Bogu u romsko naselje Sitnice kod Čakovca.

Namjera nam je bila da Romima donesemo evanđelje – Radosnu vijest da ih je Bog toliko volio da je dao svoga jedinorođenog sina Isusa da umre za njih kako bi oni imali vječni život.

Kada smo prvi put došli u Sitnice, mnoštvo djece se skupilo oko nas. Među njima je bio i Mihael. Nije ga bilo teško primijetiti. Bio je najcrniji i, iako malen rastom, nametnuo se kao kolovođa drugoj djeci. U početku je bježao od nas i izazivao svojim nepodopštinama, ali kasnije smo se sprijateljili. Mihael je definitivno bio jedno od najnestašnije djece u naselju. Agresivan, bezobrazan, nasilan, ali i  sladak. Pošto smo u Sitnice dolazili već skoro godinu dana, Mihaelova mama me nazvala i rekla da će joj socijalna služba uzeti Mihaela i poslati ga u dom za maloljetne prijestupnike na Cresu. Problem je bio u tome što je Miha radio nered u školi, pa je zbog lošega ponašanja premješten u drugu školu. Tukao je drugu djecu, tukao je učiteljice, psovao …

Socijalna je služba tada zaključila da ga roditelji vjerojatno ne bi slali drugamo u školu i da je u tom slučaju jedino rješenje oduzeti im dijete i poslati ga u dom. Na to je njegova mama dodala da je ona zaključila kako bi bilo najbolje “da ga ti uzmeš, Katarina, sebi u Zagreb”. Nisam znala što bih rekla na takav prijedlog, ali sam čak i tako neobičnu ideju iznijela pred Boga. Imala sam već prije jednu udomljenu djevojčicu i znala sam otprilike koliko se ozbiljno tomu mora pristupiti. Nisam se zavaravala da će biti lako. Vrijeme je prolazilo i bilo je sve izglednije ne samo da će Mihaela oduzeti roditeljima i poslati ga u dom na Cresu nego i da će pasti razred. Za njega je u tom trenutku dom za maloljetne prijestupnike bio najgori mogući scenarij, jer je bio buntovan i nesiguran i ondje bi vjerojatno još dodatno pokvario svoje ponašanje. Znala sam da je Mihaelov život na prekretnici. Ili će otići u dom i postati opasan nasilnik i tko zna što još ili ću ga ja uzeti. Bog će mu promijeniti život i dobit će priliku da ima normalan život. Nakon nekog vremena molitve i traženja potvrde od Boga, odlučila sam udomiti Mihaela. Znala sam da je to pravi izbor i da, na kraju krajeva, i sam Isus kaže: “Tko prima ovo dijete u moje ime, mene prima.”

“Sve mogu u onom koji mi daje snagu”  (Fil 4, 13)

Miha je došao k meni s dijagnozom lagane mentalne retardacije i ozbiljnim poremećajem u ponašanju. U đačkoj knjižici pisalo mu je da je agresivan prema drugim učenicima i da ih zlostavlja. Do petog razreda provlačio se kroz školu, nije pisao domaće zadaće, nije učio, vjerojatno nikada nije otvorio knjigu. Razrede je prolazio po prilagođenom programu. Predlagali su mi da ga u Zagrebu upišem u specijalnu školu jer “nema šanse da prođe razred s takvim neznanjem”. Međutim, vjerovala sam da ga moram upisati u redovitu školu. I ne samo to; vjerovala sam i da će mu s vremenom skinuti dijagnozu koju ima i maknuti ga s prilagođenoga programa. Upisala sam ga u školu usred Zagreba koja na ulazu ima natpis: “Ova škola ima nultu toleranciju na nasilje.” Bio je to velik izazov, ali znala sam da “sve mogu u onom koji mi daje snagu”.

Prvi dan škole neću nikada zaboraviti. Miha je doslovno drhtao od straha i skrivao se iza mene kada smo ušli u školu. Bilo ga je jako strah da će ga djeca odbaciti i rugati mu se zato što je “Cigan”. Do tada su mu se djeca uglavnom rugala, a onda bi i on njima uzvratio i rugao im se. Rugali su mu se “Hrvati” (tako je u školi zvao djecu koja nisu Romi), a rugali su mu se i Romi jer je bio najcrnji od svih. Tako da je za “Hrvate” bio “prljavi Cigan”, a za Rome “crnac”.  Do tada smo mu već više puta govorili, dok je još išao u školu u Međimurju, da na uvredu ili ruganje ne odgovara nego da djetetu koje mu se naruga kaže: “Bog te blagoslovio”. Pričali smo mu kako Isus “vrijeđan nije vrijeđao”. Jednom mu se u staroj školi jedna djevojčica jako narugala, rekavši mu da je “prljavi i prokleti Cigan”, a on je stisnuo zube i rekao joj: “Bog te blagoslovio”. Prije bi je sigurno zviznuo da bi joj se glava okrenula. Ona se toliko šokirala da je zinula i samo je otišla. Nakon nekoliko sati došla je do njega i ispričala mu se. Slava Bogu! Miha je tada mogao jasno vidjeti da su biblijski principi i Isusove riječi živi i aktualni i danas. I, premda ga je bilo strah da ga neće prihvatiti u novoj školi u Zagrebu, vratio se toga prvog dana škole kući sav radostan jer su ga “svi super prihvatili, pa i profesori”. Vrlo brzo se potpuno uklopio i postao omiljen u razredu. Međutim, i dalje djeca nisu znala da je Rom, a on im se bojao to reći. Kada su me prije nekoliko mjeseci pozvali da nastupim u emisiji Osmi kat koja je govorila o udomiteljstvu, Miha me molio da ne kažem njegovo ime, kako nitko iz razreda ne bi shvatio da govorim o njemu. Kasnije su me zvali i u 24 sata da dam izjavu, stavili smo onamo i našu zajedničku sliku. Budući da ga je bilo strah što će reći djeca i hoće li mu se rugati kada shvate što je po nacionalnosti, on je brže-bolje sam ishitreno njima na tjelesnom rekao: “Evo, ja sam Cigo, pa sad mislite što god hoćete!” Stao je nasuprot njima u iščekivanju i strahu, a oni su na to slegnuli ramenima i odvratili: “Pa?” Tako se strah potpuno rasplinuo.

Zbog tolikog ruganja i predrasuda koje je doživio samo zato što je Rom, Miha je u sebi razvio mržnju i prezir prema svojem narodu. Proveli smo sate i sate u razgovorima o tome da Bogu nije važno jesi li Rom ili nisi: njemu su svi jednaki. Govorila sam mu da nije sramota biti Rom, nego je sramota biti lopov i lažac. Međutim, on je u sebi nosio dugogodišnje rane i zapravo se jako sramio svoga podrijetla. Da može, vjerojatno bi zataškao sve detalje o tome tko su mu roditelji i odakle dolazi. No s vremenom, kako je Miha sve više slušao o Isusu i njegovoj pravednosti i ljubavi i o tome da “trebamo opraštati drugima kao što je nama Bog oprostio”, i on se odlučio na taj korak. Jednoga dana molili smo se i Miha je oprostio svim ljudima koji su mu se rugali i ponižavali ga zato što je “Cigan”. Rekao je Bogu da mu je žao što je mrzio svoj narod i zahvalio mu je što se rodio baš kao Rom. Nakon toga nešto se prelomilo u njemu. Svu gorčinu i zamjeranje zamijenila je ljubav i sloboda. Počeo je voljeti svoj narod i ponositi se time što jest. Počeo se šaliti na svoj račun i sada nema više nikakvih problema da pred sto ljudi na sav glase kaže da je on “Cigo”. Kada bi nas na cesti dok stojimo na crvenom zaustavile male Romkinje koje prose, Miha bi otvorio prozor od auta i rekao bi im u šali: “Pa kaj ti mene žicaš, pa i ja sam Cigan”. Ako bi mu se slučajno netko narugao jer je crn, on bi mu odvratio sav važan: “Pa što ćeš kad me Bog tako lijepog stvorio”. To, naravno, zbuni svakoga i ušutka svako daljnje ruganje. Toliko se oslobodio tog osjećaja manje vrijednosti što je Rom da je pričao viceve o “Ciganima”. Omiljeni mu je ovaj vic: “Zašto Cigani najviše plaču kad tone Titanic? Jer toliko željeza propada.” Ja u svemu tome vidim koliko je Bog čudesan i kako mu ništa nije nemoguće. Njegova je ljubav dovoljna da iscijeli sve rane.

“Život i smrt u vlasti su jezika, a tko ga miluje, jede od ploda njegova” (Izr 18, 21)

Kada je tek krenuo u Zagreb u školu, Miha je imao velikih problema s učenjem. Do tada nije bio navikao učiti ni pisati zadaće i realno je bio na razini djeteta drugog razreda. Iako je stavljen na prilagođeni program, to je zapravo samo značilo da profesori malo više pažnje posvete njemu i da mu daju malo lakša pitanja na testu. Sve drugo je bilo isto. Prvih nekoliko mjeseci redao je samo jedinice. Po cijele dane pisali bismo zadaću i ništa ne bismo stizali. Kada bi nešto trebao naučiti, doživio bi nekakvu blokadu i ništa ne bi mogao zapamtiti. Stalno je govorio da on to ne može, da je glup, da mu nešto ne valja s mozgom itd. Postajala sam već nesigurna u vezi s redovitom školom i pitala se jesam li ga možda ipak trebala upisati u specijalnu školu. Međutim, budući da je u svemu drugom, osim u učenju, pokazivao jasne znakove visoke inteligencije, znala sam da je s njegovim mozgom sve u redu. Problem je bio u tome kako je on doživljavao sebe. A doživljavao se kao da ništa ne može i da je glup “kao top”. Nikakve obrazovne metode nisu pomagale. Jednostavno nije mogao ništa zapamtiti. Tada smo se počeli moliti protiv tih “utvrda” u njegovu doživljavanju samoga sebe. Utvrda da je nesposoban i da nije dovoljno pametan. Po uzoru na ono što piše u Bibliji, da je “život i smrt u vlasti jezika”, počela sam mu govoriti sve one stvari koje je Bog imao i zamislio za njega, ali ih on sam nije mogao trenutačno vidjeti u sebi: da je pametan, da će imati petice, da će jednom biti najbolji učenik u razredu itd. Prvo je s nevjericom gledao u mene, ali je ubrzo   počeo upijati riječi i vjerovati u njih. Vrlo brzo jedinice su narasle do trojki, pa četvorki i na kraju do petica. Miha je završio razred sa solidnom i čvrstom četvorkom. Iz hrvatskoga jezika ima zaključenu peticu, a krenuo je doslovno tako da mu je hrvatski bio strani jezik i da mnoge riječi nije razumio. Ima uzorno vladanje i postao je omiljen u razredu. Zadnje što je izjavio jest da će idući razred proći “sto posto s peticom”. I ne samo to, Miha je išao na ponovnu opservaciju zbog dijagnoze lagane mentalne retardacije. Doktori su se doslovno zgrozili da je netko tako pametnom djetetu dao takvu dijagnozu. I, naravno, ukinuli su mu dijagnozu. Nema nikakvih poremećaja.

“Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16)

Ja mislim da svi mi možemo samo “donekle” promijeniti drugoga čovjeka, svijet, pa čak i same sebe. Jedinu trajnu promjenu u čovjeku može donijeti Isus. Kada se susretnemo s njim koji je, dok smo ga mrzili, iz čiste ljubavi otišao na križ da bi platio kaznu umjesto nas i dao nam vječni život, to je ono što nas mijenja, što nam daje novo srce sposobno da voli. I koliko god se ja trudila omogućiti Mihaelu novi život, daleko od loše okoline, predrasuda i siromaštva, od početka sam znala da njegovo srce trajno može ozdraviti jedino Bog. To se i dogodilo. Miha se nakon nekoga vremena što je živio kod mene počeo zanimati za Boga i moliti mu se. Doživio je trajne promjene u karakteru i Bog mu je potpuno iscijelio srce. Od toga da se sramio zbog svojega podrijetla i da je praktički mrzio svoj narod došao je do toga da je ponosan što ga je Bog stvorio kao Roma i da se moli za svoj narod i svoju obitelj. Od malog agresivca koji je na uvrede reagirao uvredama postao je onaj koji oprašta onima koji ga vrijeđaju i rugaju mu se i koji čini dobro onima koji ga mrze. Sreo se s Isusom Raspetim i primio Božju ljubav koja ga je svladala i plakao je kao malo dijete, što i jest.

Njegovo krštenje

Na krštenje je došla cijela crkva iz Šibenika. Smjestili smo se na jednoj plaži. Pastor Jasmin je kratko nešto podijelio, a zatim su krštenici jedan po jedan davali svjedočanstvo pred svima. Ostali kupači znatiželjno su gledali, a neki su nam se čak pridružili. Ljudi su plakali, a posebno dirljivo bilo je kada je Miha davao svjedočanstvo. Počeo je ozbiljno, a onda se potpuno slomio i na sav glas je plakao i govorio da je živio grozan život, da je mrzio ljude, da su ljudi mrzili njega, da ga nitko nije htio, a „onda je došla Katarina i uzela me.“ Jecao je i govorio da u početku nije vjerovao u Boga nego se samo htio maknuti iz Sitnica, a onda se malo-pomalo počeo zanimati za Boga i shvatio je da je Isus za njega umro i da je za njega nosio krunu od trnja i dao da mu ruke i noge budu probodene. I završio je riječima da predaje Isusu cijeli svoj život. Ljudi su bili potpuno shrvani i svi su plakali dirnuti Božjom milosti. Bilo je prekrasno vidjeti kako je Bog dotaknuo i promijenio tako malo dijete i preko njega izlio svoju ljubav na nas. Čak su i neki prolaznici plakali. Nakon svjedočanstava uslijedilo je krštenje.

Sada odlazi u svoje naselje i svojim starim prijateljima svjedoči o Bogu koji voli i Hrvate i Rome, i crne i bijele, i koji nije dalek i hladan, nego je blizu svima koji ga žele jer je pun ljubavi. Govori im o Bogu koji je toliko ljubio Rome da je dao svoga jedinorođenog sina da ni jedan koji vjeruje u njega ne propadne nego da ima život vječni. Priča im o Bogu koji može promijeniti svačiji život, izliječiti svačije srce i kojemu ništa nije nemoguće!

Autorica: Katarina Prokopić;
Objavljeno uz dopuštenje uredništva časopisa ”Izvori”

Izvor: Novizivot.net

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0
Svjedočanstva