Zašto Krist ponekad šuti dok prolazimo kroz nevolje?

Zašto Krist ponekad šuti dok prolazimo kroz nevolje?

Pogledi: 124
0 0
Read Time:12 Minute, 45 Second

Ne možemo znati kakvi sve blagoslovi, za čitav svijet, mogu proizaći iz naših osobnih patnji koje su nam toliko teške za izdržati.

”I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: ‘Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta! Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: “Udovolji joj jer viče za nama. On odgovori: ‘Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: ‘Gospodine, pomozi mi! On odgovori: ‘Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” (Matej 15, 22-26)

Isus je uglavnom bio spremniji odgovoriti na pozive u pomoć. Niti jedna majka nije spremnije odgovorila na plač vlastitog djeteta, kao što je Krist odgovorio na plač ljudske nesreće! Međutim, barem ovaj puta, ništa nije odgovorio na gorak plač i poziv upomoć. Čitamo kako se Isus nalazio u poganskom kraju gdje se povukao u jednu kuću i nije želio da itko zna da je tamo. Želio je biti malo sam i u tišini, čak se i Isus morao odmarati, no nije mogao ostati skriven.

Jedna indijanska legenda govori o čarobnjaku koji je pokušao sakriti sunce, mjesec i zvijezde u tri pokušaja prevare, ali nije uspio u svojim namjerama. Ne može se sakriti svjetlost, ono se samo razotkriva svojim zrakama. Ne može se sakriti mirisni cvijet, njegov miris ga otkriva.

U Kini postoji vrsta drveta koje iako je zakopano u zemlji ispunjava zrak mirisima. Isto tako je nemoguće sakriti sveti život! Bez obzira koliko takvi ljudi bili skromni i sramežljivi, uvijek su primijećeni. Nešto u njima ih uvijek razotkriva okolini.

Nikada ne zemlji nije bilo tako bogate osobe, tako korisne i pune ljubavi kao što je to bio Isus. On je bio prijatelj svima. Srce Mu je bilo puno suosjećanja, Njegova ruka uvijek ispružena i spremna pomoći. Pa, nije niti čudo da se nije moga o sakriti, čak niti na mjestu gdje je bio nepoznat. Svojom ljubavlju i suosjećanjem je privlačio potrebite gdje god se nalazio.

Žena Kanaanka je čula o Isusu i došla je pred Njega plačući i preklinjući. Također, važno je primijetiti kako su nevolje natjerale ovu ženu da dođe pred Isusa. Da je sve bilo u redu u njezinoj kući ne bi išla tražiti Isusa. To je jedan od blagoslova nevolja, jer nas često  natjeraju na poteze donoseći nam na kraju blagoslove koje ne bismo iskusili da nije bilo nevolja. Nećemo znati, dok ne dođemo u nebo, koliko zapravo dugujemo tugama i patnjama koje smo iskusili u životu. Tada ćemo shvatiti da su dani provedeni u bolesti zapravo bili dani čudesnog božanskog otkrivanja, kako su naše nevolje i nedaće zapravo bili samo sjenoviti dijelovi puta koji vode do uzvišenijih blagoslova.

Zamislimo samo koliko je dobra na ovome svijetu proizašlo iz pripovijedanja o nevoljama ove žene. Mnoge je majke ova priča o majci koja je bila uporna, ohrabrila da svoje terete donesu pred Krista. Mnogi drugi koji su možda postali obeshrabreni, vidjevši kako su upornost i molitve ove žene uslišani, dobili novu nadu za svoje molbe. Ne možemo znati koliko je blagoslova ovaj dio evanđelja donio ljudima kroz stoljeća. Ova priča ne bi nikada bila napisana da nije bilo tužne i teške patnje jedne djevojčice.

Ne možemo znati kakvi sve blagoslovi, za čitav svijet, mogu proizaći iz naših osobnih patnji koje su nam toliko teške za izdržati. Svaka ljudska patnja i tuga su tu kako bi svijet učinili malo boljim, ljepšim i toplijim mjestom. Ne smijemo zaboraviti da je Evanđelje koje kroz ovih 20 stoljeća mijenja svijet iz hladnog, grubog, okrutnog i barbarskog mjesta u mjestu ljubavi, blagosti, humanosti i bratske ljubavi, upravo priča o patnji, patnji na Golgoti. Trebamo biti spremniji podnijeti patnje kako bi svijet postao što sličniji nebu.

O ovoj ženi iz priče ne znamo gotovo ništa osim da je nosila ogroman teret tuge. On je bila majka slomljena srca jer joj je dijete bilo opsjednuto, no to je sve što mi trebamo znati. Njezina patnja i tuga je čine bliskom svima nama. Čak ta patnja i nije bila sobno njezina, ona nije bila bolesna, no ona ipak vapi, «Smiluj mi se, Gospodine!» Ona predstavlja veliku skupinu ljudi koji su zdrobljeni i savijeni pod teretima bolesti i grijeha drugih ljudi. Ona naročito predstavlja sve majke čija su srca slomljena radi zlih putova vlastite djece. Kada se nađete u bolesničkoj sobi djeteta koje je u bolovima, a kraj njega je njegova majka primijetit ćete da majka pati i više od djeteta. Mnogi roditelji su se pogrbili i prerano se postarali zbog tereta koje nose radi svoje djece.

Upornost s kojom je ova majka molila za pomoć je izvanredna. Kada je pred Isusa došla prvi puta, «Ali on joj ne uzvrati ni riječi». Nije ništa rekao, bio je nijem pred njezinom molbom, ali ona se nije dala obeshrabriti. Isus je nastavio hodati u  pratnji učenika, a ona je išla za njima i preklinjala Ga da joj se smiluje. Kada joj se napokon obratio, obratio joj se na vrlo grub i uvredljiv način, što je za Njega bilo vrlo neuobičajeno. Međutim, niti grube riječi nisu uspjele umanjiti njezinu gorljivost. Ona se uhvatili upravo za te uvrijede i u njima je vidjela nadu. Ona je bila sasvim zadovoljna biti poput psića i dobiti udio koji se psima daje. Čak i mrvice s toga stola za nju će biti izobilje.

Molba ove žene, i odgovor na tu molbu, nam govore kako pred Krista možemo donijeti, u ljubavi i vjeri, one koji ne mogu k Njemu doći sami. Krist je iscijelio mnoge upravo kao odgovor na molitve prijatelja. Nije dovoljno da se molimo samo za sebe. Ljubav koja ne donosi pred Boga u molitvama svoje najbliže ne izvršava svoju dužnost.

Ova majka nas također uči kako moliti, ne plaho, slabašno i bojažljivo, već sa iskrenom, vatrenom ljubavi pojačanu vjerom koja prevladava sve zapreke. Kada se nađemo kod Kristovih nogu sa svojim teretom znajmo da se nalazimo pred onime koji nam može pomoći u svim našim potrebama. Moramo biti odlučni i ostati kod Njegovih nogu dok nam ne usliša molbu. Preklinjanje ove majke se toliko razlikuje od mnogih naših plahih, mlako izrečenih zahtjeva koje nazivamo molitvama, koliko se oluja razlikuje od blagog večernjeg povjetarca. Isusova šutnja je nije obeshrabrila, Isusovo odbijanje nije zaustavilo njezino preklinjanje. Isusov ukor je nije potjerao. Vjera, kakvu je imala ova žena, prevladava sve prepreke i veličanstveno pobjeđuje!

Način na koji se Krist odnosi prema ovoj majci jedan je od najneobičniji događaja u Bibliji. Na prvi pogled se čini kako takva reakcija uopće nije u skladu s Kristovom naravi. U gotovo svim drugim prilikama Isus bi uslišao molbe odmah, ali sada, kada mu je ova žena došla, preklinjući Ga, On ne odgovara niti riječi. Kako ona ne prestaje moliti On odgovora odbijanjem rekavši joj kako je Njegova služba služiti vlastitom narodu. Ona ne prestaje moliti i preklinjati i baca se pred Njegove noge i molećivo Ga gleda preklinjući da joj se smiluje, a što joj Isus odgovara? Ne odgovara sa ljubaznim «ne» kako bi ublažio odbijanje, već to čini riječima koje bi bolje pristajale nekom zločestom farizeju koji ovu nesretnu i tužnu i ženu naziva poganskim psom.

Kako objasniti ovo? Kada bismo čuli kako se dobar i velikodušan kršćanin kojega poznajemo, ponio na ovaj način prema ženi u nevolji ili ne bismo vjerovali ili bismo rekli kako je psihički poremetio ili da mu sigurno nije bilo dobro taj dan i nije bio sav svoj jer su ga mučili vlastit problemi. Ljudi rade takve stvari, prema siromašnima i potrebitima se ponašaju hladno i grubo, ali takvo što ne rade ljudi poput Isusa. Kada razmišljamo o Isusovom karakteru koji je bio velikodušan, nesebičan, suosjećajan, uvijek spreman pomoći drugima, pa čak i onima odbačenima od društva, tada nas ova priča neizmjerno zbunjuje.

Možemo slobodno priznati kako na slične poteškoće nailazimo u mnogim načinima Božje providnosti i danas, vjerujemo u Božje očinstvo, u Njegovu ljubav i milost koju pokazuje u zbrinjavanju Svoje djece. Pa ipak, ovaj svijet je pun tuge. Potrebite majke vape ka nebu i traže olakšanje svojih muka, a On koji sijedi na tronu šuti. Molitve ostaju, čini se, neodgovorene, oni koji mole ne dobivaju niti zrno sažaljenja od Onoga koji je pun suosjećanja. Ovo su vrlo bolne dileme s kojima se mnogi pobožni ljudi susreću.

Kada bismo uspjeli objasniti zašto se Krist na ovakav način ponio prema ovoj ženi tada bi nam to pomoglo razumjeti mnoge druge poteškoće na koje nailazimo u odnosu s Bogom. Jasno je kako je ono što nam je izgledalo kao grubost nije bila grubost. Isusova šutnja i naoko ravnodušnost nije zapravo bila ravnodušnost. On je čuo njezine molbe i Svoje srce je priklonio njezinim mukama. Činilo se kako ju odbija s prijezirom, ali u Njegovu srcu nije bilo niti trunke prijezira spram nje. Nije ju prezirao. Niti su se Njegove namjere promijenile kada joj je na koncu uslišao molbu i iscijelio njezinu kćer. Sa njom je suosjećao od prvoga časa kada Mu je prišla. Namjera Mu je oduvijek bila uslišati joj molbu. Način na koji se ophodio prema njoj samo je naizgled bio neugodan. Da je kojim slučajem odustala nakon prvoga puta kada joj Isus ništa nije odgovorio, što bi bila izgubila? Njezina vjera je ostala nepokolebana i na koncu je dobila blagoslov.

Također je jasno kako je u naizgled oštrom postupanju bilo mudre ljubavi. Njezina vjera je trebala upravo ovakvo postupanje. U to sasvim možemo biti sigurni, a kako i čitamo na samom kraju priče o ovom događaju. Možemo reći kako nježna ljubaznost ne bi polučila onako plemenitu vjeru na kraju kako je to učinila, naoko, grubost. Vrlo lako zaboravljamo kako Božji cilj nije neprestano nas obasipati nježnošću, niti posipati naš put cvijećem, niti davati nam sve što poželimo, niti izbaviti nas od svake vrste patnje. Božji cilj je napraviti od nas nešto, izgraditi nas u plemenite i snažne ljude, proizvesti u nama divne kvalitete milosti, oblikovati nas prema Kristovu liku. Kako bi postigao sve to, često mora odbiti naše zahtjeve i tada nam se čini kako je ravnodušan na naše vapaje.

Postoji mnoštvo «sentimentalnih ideja o Bogu» koje nisu Bogu na čast. Mnogo je onih koji misle kako Božja ljubav znači samo nježnost koja ne može uzrokovati patnje. Misle kako Bog ne može vidjeti patnje, a da odmah ne priskoči u pomoć, kako On odmah odgovara na svaki vapaj.

Bog Biblije nije takav. Kada su patnje ono što je najbolje za nas, Bog nije previše suosjećajan pa da ne bi dozvolio da patimo dok se u nama ne dovrši ono što su te patnje trebale proizvesti. Bog nije previše blag da bi ponekad šutio na naše molitve kada je bolje da šuti kako bi naša vjera postala snažnija, kako bismo se prestali pouzdavati u sebe same i kako bi zlo u nama bilo uništeno u peći boli!

U ovoj priči iz evanđelja nalazimo primjer u kojem se čini kako je ljudsko suosjećanje brižnije od Kristovog. Učenici su molili Isusa da posluša ženine vapaje. Oni nisu mogli podnijeti njezinu muku, to je bilo previše za njih. Međutim, Isus nije dirnut. Ne želimo reći kako su ovi grubi ribari bili blažeg srca nego Isus, ali svakako njihova ljubav nije bila mudra kao Njegova. Nisu bili dovoljno snažni čekati pravo vrijeme za pomoć. Oni bi bili priskočili u pomoć odmah, a time bi upropastili djelo koje je Gospodin vršio u njezinoj duši.

Upravo je to problem nas svih. Našoj blagosti manjka snage. Mi ne možemo podnijeti ljudske patnje, stoga odmah priskačemo u pomoć prije negoli se svrha te patnje ostvarila u čovjeku. Na svoje poslanje ljudima gledamo samo kao na službu olakšavanja njihovih života. Neprestano se trudimo uklanjati terete koji su trebali ostati malo duže na ramenima naših prijatelja. Želimo olakšati živote našoj djeci kada bi bilo bolje da smo ih ostavili u poteškoćama u kojima su se našli. Često na molbe odgovaramo prebrzo, ne pitajući se bi li bilo bolje da molitelj čeka malo duže prije nego li primi. U bavljenju s ljudima često se slomimo na prve pokajničke suze i brzi smo uvjeravati ih u oproštenje kada bi za njih bilo bolje ostati u pokajničkom duhu prema Bogu malo duže kako bi osjećaj i uvjerenje grijeha bili dublji i kako bi se duša potpuno ponizila pred Bogom.

Moramo shvatiti da se Bog prema nama ne odnosi na ovako «sentimentalan» način. On nije previše mekan da bi nas gledao kako patimo, ako su upravo te patnje potrebne kako bismo postali poput Krista. U tome leži ključ mnogih misterija Božje Providnosti. Život nam nije lagan niti je Božja namjera da bude lagan! Molitve nisu uslišane onog trena kada su izgovorene. Molbe za olakšavanjem patnje neće uvijek donijeti olakšanje istog trena.

Pretpostavimo, na trenutak, da nam Bog uvijek dade ono što tražimo i da odmah istog trena ukloni svaku bol, nevolju, teškoću koje se želimo riješiti, kako bi to utjecalo na nas? Kako bismo samo sebični postali! Postali bismo slabi, ne bismo mogli izdržati boli, niti podnijeti patnje, niti nositi terete niti se boriti. Ostali bismo zauvijek djeca i nikada ne bismo odrasli u snažne ljude. Božja pretjerana blagost bi u nama njegovala samo najgore vidove naše naravi i ne bismo bili ništa više doli jadnih, slinavih stvorenja!

Bog je prema nama strog, ali i mudar, učeći nas tako da budemo snažni, kao što je i Krist bio. Uči nas pokoravati svoju volju Njegovoj. U nama proizvodi strpljenje, vjeru, ljubav, nadu i mir. Uči nas izdržati teškoće, kako bismo bili pobjedonosni, hrabri i snažni.

Očito je kako Isus ni u kojem trenutku nije namjeravao odbiti molbe ove žene. Njegova hladna šutnja nije značila odbijanje. Njegovo, naizgled, odbijanje nije bilo odbacivanje. Svoj odgovor je odgađao s razlogom. Njegov odnos prema toj ženi, od početka do kraja, je bio radi treniranja njezine vjere. Prvo je šutio, nije rekao niti riječi kako bi njezina molba postala snažnija. Na kraju je pohvalio tu ženu, kao i nekoliko drugih ljudi tijekom Svoje službe!

Stoga, zapamtimo kada Bog odgađa odgovor na naše molitve On zapravo radi nešto dobro u nama. Možda smo ponekad svojeglavi i tražimo da sve bude kako mi želimo, ali moramo naučiti reći, «Neka bude volja Tvoja». Možda smo slabi i ne možemo izdržati bol ili nevolje ili ne možemo podnijeti gubitak i stoga nas se mora trenirati i disciplinirati kako bismo postali snažniji. Možda su naše želje samo želje za zemaljskim dobrima, a ne za nebeskim i moramo naučiti kako su zemaljske stvari prolazne, i naučiti željeti ono što je vječno. Možda smo nestrpljivi, a moramo naučiti čekati na Boga. Ponekad smo nestrpljivi poput djece i moramo se naučiti samo-kontroli. No, znajmo da Božja šutnja na naše molbe nije odbijanje, znajmo da Bog čuje i da mu je stalo i kada naša vjera nauči lekciju koju nas Bog kroz tu šutnju uči, tada će doći odgovor s blagoslovom.

Kada nam se čini kako Bog šuti i ne odgovara na molbe tada nas On privlači bliže k Sebi. Ponekad su naše neodgovorene molitve veći blagoslov nego odgovorene. Pouke koje imamo naučiti iz njih su možda teže, ali i bolje, bogatije i snažnije. Bolje nam je naučiti se poniznosti i pouzdanju, nego zadobiti kakvo novo veselje koje je samo dodatak našem trenutnom komforu. Stoga, bilo da nam Bog govori ili šuti, On nam je na blagoslov!

Autor: James Russell Miller; Priredio: Nenad Adžić; Prevela: Danijela Vidaković

Izvor: Novizivot.net

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0
Vjera