Pohlepa za novcem

Pohlepa za novcem

Pogledi: 70
0 0
Read Time:9 Minute, 43 Second

Sreća je da sam doživio to ohrabrenje, jer sam ubrzo nakon toga doživio iskustvo koje mi je, da nije bilo onog prvog, moglo zauvijek zagorčati radost pomaganja.

Govornik na jednom od mnogih naših sastanaka bio je evangelizator iz istočnog dijela Sjedinjenuh Država.
Imao je najbilje preporuke.
Bio je ipak nekako neprikladan za evangelizatora: imao je dugačku kosu koja je dosezala do ramena i umjetnu nogu!
Od samog početka učinilo mi se da pokazuje neobično velik interes za novac od dobrovoljnih priloga.
Često bi spominjao, da na drugim mjestima skupljeni novac ide izravno njemu.

‘I ovdje bi išao’ rekao sam, ‘da držite vlastite sastanke’.
Kada evangelizator ima svoju vlastitu organizaciju, podsjetio sam ga i mora plaćati svoje osoblje, reklamu, putovanje i smještaj, naravno da će računati na novac od dobrovoljnih priloga.
U tom slućaju on je sam plaćao iznajmljenu zemlju i osoblje za tehničke poslove.

S druge strane, kad smo mi organizirali sastanke, evangelizator se nije morao brinuti ni za što, čak ni za svoje osobne troškove, jer je odsjeo kod nas i hranio se jelima koja je Rose pripravila.
Rekao sam da smo Rose i ja na svakoj konferenciji izgubili stotine dolara, za koji nikad nismo očekivali da ćemo ih dobiti natrag.
Pošto bismo platili sve veće troškove, sav preostali novac, sakupljen dobrovoljnim prilozima, išao bi crkvama.

S jednom iznimkom.
Jednom tjedno skupili bismo dobrovoljni prilog koji smo zvali ‘prilog ljubavi’ prilog koji bi se utrošio za evangelizatorove osobne potrebe.
Pokazalo se da je na kraju šestotjedne evangelizacije evangelizator imao dovoljno novca da financira svoju vlastitu evangelizaciju.

Kao što sam rekao, objasnio sam mu sve u detalje, jer sam vidio da mu je to glavna briga.
No i poslije ovog objašnjenja, on se na kraju svake službe nastavljao raspitivati koliki je bio primitak.
Mogli biste izvući mnogo više od toga, govorio bi.
‘Vi stvari ne postavljate dobro. Morate udariti u žice srca, ako hoćete da ljudi daju’.
‘Mi ne želimo da ljudi daju’ rekla je Rose s druge strane stola, pružajući mu po treći put zdjelu s ćuftama. ‘Ne zbog toga što ih mi tražimo. Ako im Sveti Duh govoti da daju, to je druga stvar. A on će odrediti i svotu’.

Ono čudno u vezi s tim čovjekom bilo je to što je, usprkos svom pretjeranom zanimanju za novac, bio od Boga pomazan i nadahnut propovjednik.
Nikad nije bilo više ljudi nego tog ljeta, nikad naprijed nije izašlo više ljudi, nikad više fantastičnih iscjeljenja.
Jedne večeri gluho je dijete po prvi put čulo u svom životu.
Na kraju tjedna, njegov je liječnik posvjedočio s podija o njegovu iscjeljenju.
Druge večeri, jedna je žena bila oslobođena goleme nakazne guše.

Konačno, je došla posljednja nedjelja.
Preko deset tisuća ljudi zguralo se u veliki šator da čuje uzbudljivu, završnu propovjed Boba Smitha ( nije njegovo pravo ime ).
On je zaista bio nadaren govornik i zbog njega mi je bilo drago što su sastanci imali i priličan financijski uspjeh.
Jadnik, zaista je izgledao vrlo zabrinut zbog toga.
Od dragovoljnih priloga skupio je dostatno novca da može financirati nekoliko konferencija na Istočnoj obali ili već gdje izabere.

Promatrao sam redove gledalaca.
Uočio sam da su još uvijek prevladavale žene.
Na koji način da današnjim muškarcima pokažem kako je Bog stvaran i živ? … obilan Božji blagoslov’ odgovorio je Smith.
Misli su mi se naglo vratile k propovjedi.
‘On vam ne može dati, ako vi prvo ne date njemu.
Ispraznite svoje novčanike, prijatelji, da bi vas on mogao ispuniti svojim nebeskim bogatstvima!’

Zbog čega je taj čovjek govorio o novčanicama?
Na ovoj završnoj službi uopće nije bilo planirano skupljanje novca.
‘Tko će dati?’ nastavljao je.
‘Dajte kao žrtvu i ustrajte u davanju dok Božje ruke ne budu odriješene za davanje’.
Žena u ružičastoj haljini spuštala se prolazom prema podiju.
Smith je sišao s propovjedaonice i razmaknuvši lišće ukrasnog bilja, nagnuo se prema ženi koja mu je nešto prižala.

‘Bog te blagoslovio sestro!’ uzviknuo je, ‘Bog će te moćno blagosloviti zbog ovog djela ljubavi!’

Tu i tamo pod velikim platnenim krovom i drugi su se upućivali prema podiju.
Ustao sam sa stolca i otišao iza zavjese.
Tamo se već okupljala grupica razvođača i mjesnih propovjednika.
‘Ma što on to radi?’ upitao je Edward Gabriel, brat moje žene. Nema nikakva prava da to čini!’
‘Moramo ga zaustaviti!’ suglasio sam se.
Ali kako?
Osjećaji ljudi koji su se odazvali pozivu bili su iskreni, čak i ako propovjednikovi nisu.
Sada je jecao dok je primao priloge: ‘Hvala ti, brate! Bog će te nagraditi, sestro! Bog te blagoslovio … tebe … i tebe …’

Što smo mogli učiniti?
Ovi ljudi tjednima su slušali Božju Riječ koju je ovaj čovjek propovjedao, vidjeli su mnoga iscjeljenja.
Mnogi su nakon toga što su čuli i vidjeli, predali svoje živote Kristu.
Ako ga sad raskrinkamo i osramotimo, neće li to potkopati njihovu vjeru?
‘U svakom slučaju, nećemo mu dozvoliti da izađe odavde s novcem tih ljudi’ rekao je Edvard.
On je bio glavni razvođač na sastancima.

Besramno pozivanje se nastavljalo.

Gerry je postala nemirna od dugog sjedenja, pa je Rose uzela ključeve od automobila i odvezla se kući.
Kad se vratila, prešavši sve zajedno trideset tri milje, čovjek kao da je tek tada zapravo započeo.
Naglašavao je da pojedinci moraju doći naprijed da ih svi vide i da budu ubrojeni među one koji ljube Boga.
Doći drugi ili čak treći puta, bio je znak još većeg predanja.
Skupljanje se protegnulo na nevjerojatnih dva i po sata, obilato prekoračivši planirano vrijeme svršetka.
Tu i tamo među posjetiteljima vidio sam ljude zbunjene isto toliko kao i ja; nekih četiri stotine ljudi bilo je već otišlo.
Većina ljudi ipak je izgledala potpuno ushićena.
Na ternutke mi se činilo da je cijeli šator na nogama, da svi nadiru naprijed u želji da stave novac u za to pripravljene košarice kod evangelizatorovih nogu.

Na kraju, kada već teško da bi se našao i ček na jedan dolar u nečijem đepu ili novčaniku Smith je sagnuo glavu za zaključnu molitvu.
Edward u njegova grupa razvođača vješto su opkolila podij.
Prije nego što je Smith stigao prosvjedovati, oni su ispraznili košarice i uputili se prema dnu pozornice.
‘Hej ljudi – ah braćo!’ mucao je Smith. ‘Ja sam … ja sam blagoslivljao ove darove!’
‘Amen!’ odvratili su razvođači i nestali iza zavjese.
Tamo se nalazila prostorija koja je služila kao ured.
Nekoliko minuta poslije, kada smo u inproviziranom uredu počeli brojiti novac, kroz prorez na zavjesi uletio je Smith.
Žile na sljepoočnicama iskočile su mu – bio je vrlo bjesan.
‘To je moje! rekao je. ‘To je sve moje!’
Zviznuo je o stol kožnom torbom koju je donio sa sobom.
Nikad je ranije nisam vidio.
Bio sam siguran da je nije imao sa sobom u automobilu kada smo se on, Rose i ja tog poslijepodneva vratili iz Downeya.
Žustro ju je otvorio i počeo puniti čekovima koji su ležali na stolu.

Edward je zgrabio ručku Smithove torbe dok ga je netko drugi šćepao za ruku.
‘Nemojte ga dirati!’
Bio je to moj glas. ‘Nemojte dizati ruku na tog čovjeka!’
Razvođači su se zagledali u mene, ne shvačajući.
Ja sam bio osupnut isto toliko koliko i oni.
Na trenutak mi se učinilo kao da ne gledam razjarenog propovjednika nego Šaula, izraelskog kralja i čujem riječi iz Biblije: ‘ … tko će dignuti ruku svoju na Jahvina pomazanika …’ I.Samuelova 26:9
Prisjetio sam se Davidovih riječi koje je o Šaulu izrekao nakon što se Šaul okrenuo od Boga, bio mu ne samo neposlušan nego mu se i aktivno suprotstavio.
Ipak je Šaul u Davidovim očima ostao čovjek kroz kojeg su tekle Božja sila i blagoslov – isto kao što sam vidio da teku kroz Boba Smitha.

Smith je trpao čekove u torbu što je brže mogao.
‘Demose’ rekao je Edward, ‘vidiš li što radi?’
‘Vidim!’.
‘I ti ćeš mu dozvoliti da ode sa svim tim novcem?’
‘Zašto ne bi?’ upitao je Smith. ‘Pa to je moje, nije li?’
Držao je torbu ispod razine stola i u nju drugom rukom ubacivao novac.
‘Da, Bobe, tvoje je ‘ potvrdio sam, ne vjerujući još uvijek svom vlastitom glasu. ‘Bog ne treba novac, skupljen na taj način!’
‘Taj način!’ odvratio je prezirno. ‘Što vi znate o tome? Ti si budala, Shakariane. Svi ste vi budale!’
Hitro je zatvorio torbu i zastao bijesno gledajući grupicu propovjednika i ostale braće. ‘Ovdje kod vas događa se nešto čudno, a vi to ne znate!’

Ne okrečući nam leđa, uputio se prema vratima, pipajući iza sebe rukom da nađe prorez na zavjesi.
Slijedećeg trenutka već je nestao.
Morao sam upotrijebiti obje ruke da zaustavim Edwarda da ne pojuri za njim.
‘Pusti ga!’ ponovio sam. ‘Što bismo ionako mogli uraditi s tim novcem? On ne pripada Bogu i ne vjerujem da bi ga Bog blagoslovio!’

Opet sam imao dojam da izgovaram riječi koje nisu proizašle izravno iz mene.
Taj trenutak prošao je i obuzeo me veliki umor – umor od ljudi, sastanaka, šatora, podija i zvučnika.
Izašli smo u veliku natkritu dvoranu.
Masa ljudi još se uvijek polako micala u dugim redovima prema izlazu; grupe dragovoljaca iz crkava suorganizatora raspremale su stolice na sklapanje.
Od Bob Smitha nije bilo ni traga.
Pronašao sam Rose i rekao joj da ide kući.
Proći će još mnogo vremena prije no što budem gotov za večeras.
Trebalo je dovesti radnike za rušenje šatora i organizirati čišćenje.
Sutradan sam trebao ponovo doći da bih pomogao arhitektima u poslu.
A sve mi se već popelo na vrh glave, bilo je već svega dosta.

Kad sam došao kući, pogledao sam Richrdovu sobu. Ništa nije ukazivalo na to da je u njoj šest tjedana živio neki čovjek.
Iz sobe je nestalo njegovo rublje, išćeznula su njegova dva plava kovčega, čak nije bilo ni četkice za zube na polici u kupaonici.
Nitko od nas nije znao kada se spakirao.
Zasigurno se nije oprostio ni s kim iz porodice, a nije se ni zahvalio Rose za njezino dugotrajno gostoprimstvo.

Prošlo je šest godina prije nego smo ponovo čuli za Boba Smitha.
Jednog jutra on sam glavom i bradom, ušao je u glavni ured na farmi Relience Number Three: mršav, ispijen, neobrijan, otrcan – očigledno bez prebijene pare.
Ispričao mi je kako ga prati nesreća i zamolio me da mu dam nešto novca da bi mogao platiti kartu do Detroita.
Dao sam mu.
Tri godine poslije čuli smo da je umro.
To je bilo prvi put – iako ne i posljednji – da smo se Rose i ja susreli s tim fenomenom: postoji čovjek koji obavlja golemu službu za druge, ali čiji je osobni život u isto vrijeme prava ruševina.

Ponekad je, kao u Smithovu slučaju bio novac.
Ponekad alkohol.
Drugi put žene, droge ili seksualna perverzija.
Zašto je Bog davao uspjeh takvim ljudima?
Da li je to sila iz Pisma radila neovisno od čovjeka koji ga je čitao i tumačio?
Je li razlog bila vjera slušalaca?
Ne znam.

Siguran sam samo u dvije stvari.
Ljudi koji su na takvim sastancima Bogu dali svoja srca i svoje novčanike nisu bili lišeni nagrade zbog toga što je ljudski posrednik bio nedostojan svoje službe.
Isto tako, riječi koje sam ne razumijevajući izgovorio, važile su i dalje.
‘Nemojte ga dirati!’
Ti su ljudi u Božjim rukama – otkrio sam da mi nije dopušteno čak ni da o tome mnogo mozgam i umujem.
Često bih se, međutim, sjetio riječi Charlesa Pricea koje je izrekao s vrlo bolnim izrazom lica: LJUDI U PRVIM BOJNIM REDOVIMA STRADAVAJU!’
To bi me potaklo na razmišljanje o riziku i iskušenjima s kojima se takvi ljudi suočavaju i upitao bih se, da li sam se dovoljno molio za Boba Smitha?

kraj

Demos Shakarian

Izvor: Željko Crnjak/Facebook

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0
Vjera