Moj susret s Bogom

Moj susret s Bogom

Pogledi: 145
0 0
Read Time:9 Minute, 34 Second

Autor: Željko Crnjak

Da, Sin Čovječji došao je da traži i spasi što je izgubljeno.
Luka 19:10

Jedno znam: da sam bio slijep i da sad mogu vidjeti.
Ivan 9:25

Rođen sam u jednom selu, na rubnom dijelu Slavonije u skromnoj radničkoj obitelji.
Moj tata nikada nije upoznao svoje roditelje, jer mu je otac poginuo u ratu, a majka je umrla kod njegova poroda.
Kao siroće, za život je zarađivao služeći bogate gazde, vjerovao je u Boga i molio mu se, onako kako je znao, sve do vojnog roka, te dok ga nisu sablaznili religiozni svećenici, svojom nevjerom – kod kojih je također služio.

Jednom, pošto ga je to zaista zanimalo, pitao je seoskog svećenika:
Velečasni, da li postoji Bog?
On mu je tada odgovorio: Jozo, to nitko ne zna.
Još je u vojsci pod ‘čebetom’ molio Oče naš, no iza toga je potpuno prestao i vjerovati i moliti.

Moja majka je imala izvjesnu religioznu pozadinu, ali kad se udala za mog tatu, a i pod utjecajem socijalizma i ona je sve zanemarila.
Meni, osobno nisu predali nikakvo duhovno naslijeđe, pa mi je sve što se Boga tiće bilo strano i neprihvatljivo.
Kada sam promatrao ljude oko sebe, koji su išli u crkvu i rekli da vjeruju u Boga, njima nisam mogao vjerovati, jer se prema životu i ponašanju nisu nimalo razlikovali od ateista.

Ne znam koliko mi je točno bilo godina, kada sam doživio šok.
Umrla mi je tetka – sestra od mog tate.
Bio sam u čudu: Kako umrla? Bit će zakopana u zemlju? Gdje je nestao život iz njenog mrtvog tijela?
Pitao sam majku: Gdje je otišla moja teta? Zar svi ljudi umiru? Hoću li i ja jednog dana umrijeti?
Mama je bila u čudu isto kao i ja, jer nije znala odgovore, pa me tješila;
kako sam još mali i da ću i ja jednog dana morati umrijeti, samo što je to u dalekoj budućnosti.
Tada sam još više plakao.

Inače, bio sam jako zaigrano dijete, pun života, voljen od svojih roditelja, rodbine, susjeda.
Ipak, kako sam rastao, shvatio sam da svijet nije onako lijep i dobar kako sam ga zamišljao.
Bio sam u pravu, no i pored toga imao sam lijepo djetinjstvo, prepuno igre, druženja s prijateljima; nogometa, plivanja u rijeci i svih drugih nama primjerenih igara.
Sjećam se kako sam navečer dolazio kući ispunjen, zadovoljan i umoran, čak niti glad nisam osjećao, pa sam znao brzo zaspati – bio sam sretno dijete.

I kao što postoji uzrečica: Sve što je lijepo kratko traje, djetinjstvo je brzo prošlo i u moj život su došli ozbiljni izazovi i nerješivi problemi: srednja trgovačka škola, a zatim i poziv u JNA.
Kao učenik na praksi u trgovini, susreo sam djevojku, igrao sam nogomet za općinski klub i odjednom, niotkuda, u moj život spustio se veliki mračni oblak, koji je tu ostao dugo, dugo vremena.
Prije nego sam toga i sam bio svjestan, moj otac je primjetio promjenu na meni; jer više nisam bio radostan, izbjegavao sam izlaziti noću, a kontakt sa ljudima postao mi je noćna mora.
Iz neobjašnjivih razloga počeo sam osjećati veliki strah od ljudi, koji nisam mogao kontrolirati, a koji je u nekim situacijama graničio sa panikom i bijegom.

Kako to nisam mogao nadvladati i kada sam si konačno priznao da imam taj problem, otišao sam liječniku opće prakse.
On je rekao da je to normalno i da ja nemam stvaran problem, te da to sve spada u odrastanje i traženje osobnog identiteta.
Pošto mi nije bilo bolje, od nekih blago – umirujućih lijekova, koje mi je prepisao, inzistirao sam za odlaskom u neku specijaliziranu ustanovu na liječenje.
Tako sam bio na čak dva mjesta: u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, na psihijatriji i zatim ponovo na moje traženje u Bjelovarskoj općoj bolnici, na odjelu za psihički oboljele osobe.

Došlo je do toga da sam shvatio, kako mi medicina ne može pomoći, koja je tvrdila da je sa mnom sve u redu, a ja sam se jako mučio, jer strah posjeduje muku.
U takvom stanju osobnog mučenje završio sam trgovačku školu i počeo raditi u dućanu, zatim sam završio vojsku i ponovo se vratio na posao.

Ali nisam dugo radio.
Ima nešto što je bilo jače od mene, što je dnevno crpilo snagu iz mene i ja se više nisam mogao nositi sa tim.
Morao sam napustiti posao, više nisam odlazio k djevojci, a nogomet koji sam volio više od svega, nisam niti igrao, niti uživao u njemu.

Moj život je postao tamnica, zatvor sa zaključanim vratima iza kojih sam bio ja – smrtno uplašen od ljudi i pitao sam se: Zašto mi se to događa?
Nikakva racionalizacija, niti osobno uvjeravanje, kako nema razloga da se bilo koga bojim, nije mi pomogla.
Muku mi je stvaralo čak i prisustvo vlastitih roditelja.
Što da radim pitao sam se? Gdje je izlaz? Gdje su vrata? Kako se izvući iz ovakvog stanja? Da li mi itko može pomoći?
Jer postao sam zarobljenik i u nemogučnosti, da išta više učinim za sebe.

Mislio sam: da li da se ubijem? Možda bi to bilo rješenje?
Ipak, život mora imati smisla i svoju svrhu! Što je svrha i smisao života?
Bog? Možda postoji Bog i ako postoji, sigurno mi On može pomoći?

U međuvremenu, moja majka, koja me voljela više od svog života, saznala je da postoje alternativni načini za ono u čemu medicina ne pomaže, pa smo nekoliko slijedećih godina tražili pomoć kod travara, vračara, čak je mama bila u Bosni kod poznate vračare Fatime, ne bi li za me pribavila pomoć.
No, za mene ništa nije djelovalo, osim što sam posjedovao nadu, koja je brzo potonula, kada ništa nije donosilo rezultate.

Pošto sam se konačno našao u slijepoj ulici, odlučio sam da bi bilo dobro moliti se Bogu i početi računati s Njegovom pomoći i dobrotom.
Tradicionalne, napisane molitve nisam doživljavao kao svoje, a pošto nisam još imao osobnu vjeru i kao što nisam znao kako militi, moje obračanje Bogu svelo se na: Bože, ako postojiš, pomozi mi, smiluj mi se!

Ipak što se Boga tiče, to je za mene bio dobar početak.
Period mučnog straha i izbjegavanja ljudi, potrajalo je oko desetak godina i negdje krajem tog razdoblja, posjetio me prijatelj iz osmogodišnje škole.
On je pohađao fakultet fizičke kulture u Zagrebu, gdje je imao jedno iznimno životno iskustvo, koje mu je iz temelja promjenilo život, što je i bio razlog za posjetu.

Posvjedočio mi je kako je u svome životu imao veliku prazninu i kako je tražio smisao života i ispunjenje u mnoštvu različitih filozofija i nauka.
Ispunjenje je našao u vjeru Isusa Krista, pa je tu radost, svjestan moje velike potrebe za nadnaravnom pomoći, došao podijeliti sa mnom.

Poklonio mi je Novi zavjet, koji sam čitao, no nisam skoro ništa razumio.
Donosio mi je i mnoge druge knjige koje sam gutao, a nada je u meni rasla.
Nakon nekog vremena, poveo me je u Zagreb, sto kilometara daleko od kuće da susretnem crkvu i ljude koje je nazivao svojom braćom u Kristu.

Ti ljudi su me zadivili, pokazali veliku ljubav i naklonost, a nekolicina njih mi je sa žarom posvjedočila o svojim nevjerojatnim iskustvima s Bogom, o svom obraćenju ili pak o čudesnim ozdravljenjima, nekih od njih čak i sa ruba smrti ili pak od medicinski neizlječivih bolesti.
Dodatno, moja je nada još porasla i ja sam zaključio da Bog postoji, koji je jako dobar, koji voli ljude, pa sam odlučio tražiti ga, dokle ga ne pronađem i dok ga osobno ne doživim.

Čuli su moju priču i što sam prošao, pa su pokrenuli organizirane molitve za moje spasenje i oslobođenje iz stanja u kojem sam bio.
Posebno se za mene zauzela supruga pastora crkve i organizirala brojne molitve za mene.
Svi koji su se odazvali, stari i mladi, žarko su vapili pred Bogom za mene, često i u suzama, kao da se radi o njihovom najrođenijem i vjerovali su u pobjedu – da će doći trenutak, kada će se Bog u svojoj milosti objaviti meni, podariti mi iskustvo osobnog susreta s Njim i pružiti mi neophodnu pomoć.
Jedna starija gospođa iz crkve, preuzela je brigu za sve moje potrebe u hrani i smještaju, tako da bih mogao biti blizu crkve i u blizini s vjernicima koji će me ohrabrivati u vjeri.

Prošlo je tako nekoliko mjeseci toga proljeća 1984. godine, a ja još nisam ništa osobno doživio sa Bogom.
Kasnije sam shvatio, da su svi oni kontakti sa vračarima, stvorili duhovnu barijeru između mene i Boga, tako da se nisam mogao otvoriti za Njega.

I kada sam već po malo bio očajan, sumnjajući da se meni tako nešto, kao što je susret s Bogom, uopće može dogoditi – desilo se – iznenada.
Sjedio sam u prvom redu na službi Božjoj, u jednoj živoj crkvi.
U srcu mi se pojavila silna tuga.
U sebi sam razmišljao: Bože, ako stvarno postojiš, smiluj se ovom jadniku, ako postojiš objavi mi se?
Bio je to vapaj moga srca, bez čujnog glasa.
Bio sam stvarno očajan i zavapio sam iz cijelog srca.
A onda sam čuo predivan glas pun ljubavi, koji me je upitao:
A zašto mi ne vjeruješ?
Odmah sam znao – to je Bog – to je Isus, koji mi se obratio i objavio.

Takva me ljubav preplavila i ispunila, da sam pao na svoja koljena, uronjen u tu veličanstvenu, bezuvjetnu ljubav Božju.
U tom nevjerojatnom trenutku, s podignutim rukama i žarkom molitvom, koja je tekla poput bujice iz moje napaćene duše, suzama sam zalio pod na kojem sam klečao.

Sva je bol nestala, a Božja me ljubav, kao topao pokrivač umotala i utješila, a ja sam u tome trenutku doživio ne samo susret s Bogom, već i iskustvo novog rođenja, novog života, na dar danog od Boga.
Nisam plakao od tuge, već od radosti, jer sam u Božjoj prisutnosti, primao Njegovu utjehu, a On me primio na svoje krilo, kao kada majka nakon dugog lutanja nađe svoje izgubljeno dijete i sada ga tješi, da nikada više neće biti samo i bez zaštite.

Dok sam molio u Božjoj prisutnosti, sam je Isus govorio sa mnom.
Rekao mi je da je On moj Spasitelj, da je tamo na Golgoti umro za mene zbog mojih grijeha i da mi je sve oprostio, samo zato što sam došao k Njemu i povjerovao u Njega.

Molio sam kao da sam to već godinama radio, tečno, radosno, sa velikim žarom, zanosom i s ljubavlju, te poželio da to nikad ne prestane.
Taj veličanstveni doživljaj trajao je oko pola sata i ostavio trajan dojam i utisak u mom životu koji se nikada ne zaboravlja.

Sve je za mene postalo novo i sve je sjelo na svoje mjesto.
Dobio sam odgovore na mnoga neodgovorena pitanja.
U srce se uselio mir i sigurnost da me Bog voli, da sam prihvaćen, da mi je oprošten svaki grijeh, pa sam poželio da u takvom stanju ostanem do kraja života ne počinivši ništa što bi me zaprljalo, a Njega povrijedilo.

U srcu mi se pojavila pjesma, radost i zahvalnost, koja nije prošla niti nakon trideset godina poslije.
Još uvijek pjevam Bogu, sretan što me našao, oprostio mi, spasio me za svu vječnost.
Za proteklih trideset godina provedenih sa Bogom, bila je to predivna avantura i romansa, te hod sa Njim, kada sam iskusio bezbrojna svjedočanstva Njegove ljubavi i vjernosti i siguran sam u to da me nikada neće ostaviti niti zapustiti, te da će me sačuvati za svoje nebesko kraljevstvo!

Slavit će Njega sve do vječnosti – do susreta najveće radosti!

H – A – L – E – L – U – J – A !!!

Izvor: Željko Crnjak/Facebook

Happy
Happy
0
Sad
Sad
0
Excited
Excited
0
Sleepy
Sleepy
0
Angry
Angry
0
Surprise
Surprise
0
Svjedočanstva